Za vlast su borci samo glasačka mašina

Svaka vlast trebala je podršku boraca jer su oni za tu vlast ogromna glasačka mašina, a što je posebno važno u izbornim godinama, kakva je, recimo, ova (Anadolija)

Kažu da očajna vremena zahtijevaju očajne mjere. A kako drugačije nego očajnim (ili očajničkim, kako god) potezom nazvati blokadu cesta koju su koordinirano izveli pripadnici skupina demobilisanih boraca Armije RBiH i HVO-a i koja je, u najvećoj mjeri, okončana ujutro 1. marta?

Blokirajući na manje od 24 sata kretanje vozila na glavnim saobraćajnicama u polovini države, bivši borci sasvim sigurno uspjeli su privući pažnju na sebe i svoje probleme. To što su odabrali pogrešna mjesta i pogrešan način za njihovo izražavanje samo govori o dubini njihovog očaja. Kako su i mnoge druge stvari u ovoj zemlji nakrivo nasađene, tako ni bivšim borcima valjda nije (bilo) jasno da uzročnici njihovog nezadovoljstva nisu oni nesretnici, one žene, djeca, stari i bolesni, pa ni oni mladi i zdravi stanovnici ove zemlje koji su se zatekli u kilometarskim kolonama koje je blokada cesta proizvela.

A ni nesretni putnici, zaslijepljeni nezadovoljstvom, baš nisu mogli vidjeti paradoksalnost slike protesta: isti ti borci, u nekim drugim vremenima, na minusima ili u blatu do koljena, malobrojni, slabo ili nikako naoružani, bili su jedina brana pred smrti za sve te ili neke druge žene, djecu, stare i bolesne, pa i mlade i zdrave stanovnike ove zemlje.

Vlast treba podršku boraca

Balvani i grupice zaleđenih veterana rata na putevima koji život znače, međutim, osim što su izazvali medijsku pompu, interes policijskih organa, vanredne pres-konferencije u džemperima i bijes smrznutih i izgladnjelih putnika, nisu rezultirali nikakvim ishodom koji bi garantovao manje nezadovoljstvo dijela boračke populacije koja je protestovala. Jer blokiranje cesta nije niti će ih ikad približiti ciljevima za koje se bore, a jedini gori epilog i po njih i po sve nas jest nasilna deblokada, koju policija po sili zakona mora provesti i koju bi, nesumnjivo, provela da se borački demonstranti nisu sami sklonili s ceste.

U periodu blokade borci su pozivani da nezadovoljstvo s cesta preusmjere na institucije u kojima bi se njihovi problemi trebali rješavati, dakle, pred ili u Vladu i Parlament. Zdravorazumski djeluje i taj prijedlog, kao i ona reakcija jednog od vođa protesta da će nezadovoljstvo usmjeriti ka strankama, gdje, evidentno, vide ključne centre moći. Međutim, tu dolazimo i do boračke “Kvake 22”, one koja je tu otkad problemi dijela populacije demobilisanih boraca postoje, dakle, od kraja rata.

Svaka vlast trebala je podršku boraca jer su oni za tu vlast ogromna glasačka mašina, a što je posebno važno u izbornim godinama, kakva je, recimo, ova. Svaka vlast obećavala je boračkoj populaciji i više nego što je mogla dati da bi sebi osigurala kontinuitet. I svaka vlast zaboravljala bi svoja obećanja čim bi zasjela u fotelje, a sjetila bi ih se opet nekoliko mjeseci pred nove izbore.

S druge strane, predstavnici boračke ili braniteljske populacije spremno su ulazili u dijaloge i raznorazne dealove sa đavolom kako bi dobili ono što bi im svaka socijalno osjetljiva i bolje organizovana država dala i bez pregovora. U tom uzajamnom voli-mrzi odnosu borci su uspjeli dobiti, kako tvrdi federalni premijer Novalić, približno 11 milijardi maraka i formirati, kako sami kažu, 1.603 udruženja. Što nas dovodi do njihova tri ključna zahtjeva: registar boraca po jedinicama, ukidanje finansiranja boračkih organizacija i borački dodatak. A tu i leži ona “kvaka”: umjesto da se za registar bori vlast, jer bi se tako, u marku, znalo gdje završavaju borački milioni, za registar ginu borci jer, dok god nema registra, očito vrijedi logika da vlast može birati ko će joj od boraca i “boraca” biti na platnom spisku. A tu je i ova druga kvaka: umjesto da se za ukidanje besmislenog broja boračkih organizacija i njihovog finansiranja kao nepotrebnog balasta bori vlast, opet je to pitanje za koje se bore borci, tražeći, kojeg li apsurda, da se ukinu boračke organizacije koje su sami osnovali. Ili nisu? Ili ih je osnovala vlast? I koja vlast: ova ili ona prošla?

Manipulacije, revizije, pravljenje spiskova…

Ta pasivno-agresivna slika odnosa vlast-borci demonstrirana je i nakon okončanja protesta na većini tačaka: oni koji su blokirali ceste još se nisu kako treba ni ugrijali u autobusima na putu kući, a već su ih, sve uz izraze razumijevanja i saosjećajnosti, optužili da rade u interesu određenih političkih grupa. Kao, nije dovoljno što si nezaposlen, imaš PTSP, kući gladnu djecu i što si u toj mjeri očajan da se na minus 15 cijelu noć smrzavaš blokirajući autoput, nego si, zapravo, plaćenik nekih mračnih sila koje bi da podrivaju temelje našeg prosperiteta i općeprisutnog blagostanja. Našeg puta koji će nas dovesti do vrata EU-a za nekih dva'est-dva'estpet godina, kad biologija odradi svoje i boračke populacije, a, bogami, ni njihovih potomaka ne bude uopće živih ili ne bude živih u Bosni i Hercegovini.

A kad se podvuče crta pod sve pobrojane kvake i apsurde, ostaje jednostavan i porazan zaključak: 22 godine nakon završetka rata ova država ili ova njena polovina ne zna koliko se ljudi za nju borilo niti zna ko je od njih zaslužio dobijati novčanu pomoć, a ko je “lažnjak” koji se ubacio na spisak iako ne zadovoljava nijedan kriterij da bi je dobio. Dvadeset i dvije godine traju manipulacije, revizije, pravljenje spiskova, njihovo smanjivanje i proširivanje. Isto toliko vremena boračkom kategorijom mlatara se i prijeti, kao babarogom maloj djeci, i kao psovku slušamo ono “Ako borci izađu na ulice…”.

I izašli su, ali na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.

I bez olovke u ruci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera