Yugo, auto kojim smo se odvezli iz Juge

U novembru 2008. ugašena je proizvodnja Yuga s kojim smo se, slikovito rečeno, odvezli iz Juge, piše autor (Reuters)

Jednog ljetnog dana u predvečerje rata, moj je otac kupio prvi i, ispostavit će se, jedini automobil u svome životu. Djedova Lada, koju je povremeno vozio, odslužila je vozni rok kvareći se, takoreći, čim bi se u nju sjelo i kresnulo ključem pa je, stvarno i simbolički, otišla na otpad otprilike u isto vrijeme kada je tamo završio i Sovjetski Savez gdje je bila proizvedena.

Otac nikada nije bio od dugih vožnji i velikih automobila. Bit će da je bio jedini gastarbajter koji se onomad, sredinom sedamdesetih, iz Njemačke vratio vlakom, a ne u Mercedesu ili bar nekom Opelu. Za volan je sjedao samo kada bi baš morao.

A onda se jednoga dana u rano ljeto ranih devedesetih nenajavljeno dovezao kući u ganc novoj, hm… limuzini.

Mama i ja izašli smo pred zgradu gdje se na suncu presijavala meksičko plava karoserija Yuga 55, štono bi rekli – tek izašlog ispod čekića.

„Ni prevelik, ni premali“

Bila je to „Markovićeva godina“, odjednom se pristojnije živjelo i mnogi su tada po nove automobile otišli skoro k'o u samoposlugu.

Socijalistička država bila je u raspadu, tržište već skoro sasvim otvoreno i svi koji su tih dana kupovali automobile dovozili bi se kući, poput moga oca, u novim automobilima, ali za razliku od njega – u Fordovima, Golfovima, Renaultima ili na ovdašnjim cestama dotad rijetko viđanim japanskim i korejskim kolima.

No moj otac, uvijek nekako nerazmetljiv, odlučio je, eto, dovesti kući Yuga. Nije to bio iskaz nekog prkosnog patriotizma u doba nabujalog domoljublja. On je, naprosto, doživio taj Yugo posve apolitično, kao razumnu mjeru stvari koje su (mu) silom prilika postale nužne.

„Za nas će biti taman, ni prevelik ni premali…“, kazao je majci i meni više uvjeravajući sebe kako je „dobro kupio“.

Na tom Yugu i sam sâm stekao vozačko iskustvo. Tek kasnije, kada sam prvi put sjeo u neka druga i bolja kola shvatio sam koliko je taj automobil bio nezgrapan i tvrd, odnosno – da kažem to na fin način  zahtjevan za vožnju.

Moj se otac, međutim, nikada nije požalio (možda u sebi jest, ali nikad naglas) već je s tim „jugićem“ uspostavio emotivnu vezu kakvu ljudi u kasnim srednjim godinama običavaju stvoriti sa svojim limenim ljubimcem. U trenutku nadahnuća čak mu je dao i „indijanski“ nadimak – Plava strijela – te se dirljivo brinuo o njemu sve do rastanka.

Prodao je Yuga prije 11 godina, u jesen, baš nekako u vrijeme kada se taj, kako neki tvrde, „najgori automobil u povijesti“ prestao proizvoditi. Otac je okačio vozačku dozvolu o klin, odjavio je registraciju, objavio da prodaje „Plavu strijelu“ te je ubrzo i prodao za nevelike pare nekom mehaničaru koji ga je kupio „zbog dijelova“.

Vozilo za napad na Zapad

Zemlja u kojoj se Yugo prestao proizvoditi nije bila ona u kojoj je pompozno i ambiciozno počela njegova proizvodnja i po čijem nadimku je dobio ime. Yugo je trebao biti unaprijeđena verzija Stojadina pa se prvotno zvao Zastava 102.

Nešto kasnije, kada mu je namijenjena (pre)zahtjevna uloga izvoznog brenda za propagandni napad na Zapad, dobio je svoje pravo ime: najprije s domaćim početnim „J“, a potom preinačenim u zapadnjačko „Y“. Dvadesetak godina kasnije znat ćemo da je povijest tog malog, ne baš pouzdanog i često osporavanog  automobila ujedno bila i povijest posttitovske Jugoslavije, zemlje u uznapredovalom raspadanju koja je na koncu propala kao što je propao i pokušaj da Yugo osvoji Ameriku.

S često preuveličanim manama i nedostacima, Yugo je bio slika i prilika Jugoslavije koja se nakon Titove smrti trudila sačuvati pa i uljepšati svoj imidž na Zapadu. Ali, s Yugom to nije išlo lako. Bio je premalen i preslab za velika i surova zapadna tržišta, zastarjeli hibrid dvaju Fiata (127 i 128) s početka sedamdesetih koji je američke kupce mogao privući jedino iznimno niskom cijenom (oko 4.000 dolara).

Ne čudi stoga što je ubrzo postao predmetom sprdnje i zbijanja šala. Koliko god da su mu neki, poput moga oca, nježno tepali, toliko su se mnogi „jugiću“ grubo rugali. Parkirao se u zapadnu pop kulturu, postao (anti)junak viceva i epizodistički rekvizit za karamboliranje u holivudskim filmovima kasnih osamdesetih i devedesetih („Otkačeni detektivi“, „Vrana“, „Umri muški 3“, „Bowfinger“…).

Zapravo je nevjerojatno kako je Yugo zahvaljujući svojim stvarnim i nakalemljenim manama (stručnjaci će reći da ni približno nije bio „najgori automobil u povijesti“) uspio postati općepoznat. Ameriku je osvojio sporednim putem, kao „ružno pače“ automobilskog tržišta i kroz viceve koji su se prepričavali u tamošnjim domovima. Time je na neki gorko simpatičan način ispunio zadanu ulogu, doduše epizodnu, te osvojio Ameriku, ali na način kako to nije bilo zamišljeno.

„Ekonomičan, a nije brz“

Odavde se s kiselim smiješkom gledalo kako ga tamo preko bare mučki turiraju, nemilice razbijaju i još mu se rugaju. Kao u čuvenoj sceni iz serije „Slučajni partneri“ („Moonlighting“) kada Cybille Shepard i kolege s posla „obraduju“ Brucea Willisa poklanjajući mu Yugo, a ovaj osupnuto kaže svojoj partnerici: „Znaš, Maddie, po prvi puta u životu ostao sam bez teksta.“

Ili kada u trećem nastavku serijala „Umri muški“ Bruce Willis (opet!) pita Samuela L. Jacksona „kakvo je to g**no od automobila“ na što mu ovaj odgovori: „To je Yugo, ekonomičan, a nije brz“.

U Jugoslaviji je Yugo bio nasljednik svojih tada već isluženih predaka – Fiće i Stojadina – automobil za mase po mjeri olabavljene socijalističke uravnilovke. S jedne je strane oko Yuga već u startu bio ispleten ideološko-politički mit domaćeg automobila (istinabog, stvorenog na talijanskom dizajnu) zapakiranog za zapadna tržišta. Svjetski, a naš – rekli bi.

U 28 godina proizvodnje na ceste je izašlo skoro 800.000 primjeraka, od čega je četvrt milijuna komada izvezeno. Prvi prototip darovan je Titu koji je bio navikao na Mercedese, Cadillace i Rolls Royceve, a legenda kaže da je nakon svečanosti, osupnut poput Brucea Willisa desetak godina kasnije, dao ključeve darovanog Yuga nekome svom pobočniku kazavši „Boga ti, što je ovo!?“.

Prvi serijski proizveden primjerak sišao je s trake u kragujevačkoj Crvenoj zastavi uoči Dana republike 1980. godine, kada Tita više nije bilo. Yugo je, kako reče Samuel L. Jackson u „Umri muški 3“, malo trošio, ali nije bio za daleke vožnje.

S druge strane, narod ga je vozio i silom prilika volio te istodobno smišljao šale na njegov račun od kojih su možda najčuvenije one: „Čemu služe grijači zadnjeg stakla na Yugu? – Da se onima koji guraju ne smrznu ruke.“ i „Što su kočnice u Yugu? – Dodatna oprema.“ Neke šale bile su puno gorče, poput one da je najveća želja vlasnika Yuga da jednoga dana kupi automobil. Ili one koja kaže da se „brže od Yuga raspada jedino država u kojoj je proizveden“.

Potonji vic dijelom se pokazao točnim. No, iako se Jugoslavija raspala, Crvena zastava nastavila je proizvoditi Yugo još petnaestak godina, ali uz velike probleme. Stoga je u studenome 2008. ugašena proizvodnja Yuga s kojim smo se, slikovito rečeno, odvezli iz Juge.

Izvor: Al Jazeera