Osmi februar budi sjećanja na neka ljepša vremena, na olimpijski duh koji se širio diljem svijeta prije 35 godina, baš iz Sarajeva. Godina 1984. ne može se vratiti, ali tragovi sreće, pobjede su svježi, u našim bosansko-hercegovačkim srcima, još žive iz prkosa. XIV Olimpijske igre i Vučko su ponos Sarajeva. Kako su se samo svi tada radovali suvenirima sa maskotom i simbolom u obliku stilizovane pahulje, iznad koje su bili olimpijski krugovi. Svi su kupovali značke, privjeske, radio-aparate, porculanske šolje.., opijeni su bili vučko-manijom.
Nijedna životinja vjerovatno i nije doživjela toliko štampanje u milionskom tiražu, kao naša olimpijska maskota. Prsti njegove desne ruke formirali su simbol pobjede, i nama je on zaista donio slavu. Bio je i ostao simbol Olimpijskog Sarajeva. Njegovog lika sa slikovnice se više ni djeca ne plaše, naprotiv, njemu se i danas osmijehuju i neke nove generacije.
Idejni začetnik, vrijedan pamćenja
Današnja omladina vjerovatno i ne zna za Ljubišu Zečevića. To je obično tako, jer u dramatičnim vremenima neki dožive poniženje, zbog zaborava. Iako, ne bi trebalo da idejni začetnici Zimskih olimpijskih igara izgube svoje dostojanstvo. O čovjeku koji je 1971. godine izradio idejni projekat kandidature Sarajeva za dobivanje olimpijskog domaćinstva 1984., mora se znati i u 21. stoljeću. Jer, ako zaboravljamo nečija imena, slični smo neprijateljima.
Ni njemu nije tada bilo lako živjeti u okruženju skeptika, jer malo je ljudi vjerovalo u realizaciju tog njegovog projekta. Jer, realno tada je Sarajevo imalo tek nekoliko skijaških staza na Jahorini, a sportskih dvorana gotovo nikako. I svima je bilo čudno prijavljivanje kandidature Sarajeva Međunarodnom olimpijskom odboru u januaru 1978. godine. Još, čudnije, kad je Sarajevo ušlo u uži izbor za organizaciju igara, zajedno sa Sapporom, Geteborgom. Baš smo ludu sreću imali u tom trećem krugu, jer u njemu su u igri ostali Sarajevo i Sapporo. A, još veću kada su nas u Atini izabrali za organizatora XIV Olimpijskih igara. Pa, i ta 1978. godina vrijedna je pamćenja, jer podsjeća na borbu oko kandidature.
Kada treba, onda se i gradi
Mi smo čudan narod, sklon osudama, ali kada dobijemo važan zadatak, onda se i organizujemo.
Meni se i sada čini, da je i ovaj EYOF dobra stvar, jer zbog njega nam je malo bistrija glava. Nama treba akcija kao reakcija protiv recesije, depresije i surove egzistencije. Treba, nam u još većim količinama, jer tada nespavamo, djelujemo. Možda, događaji trebaju da zaviju rane, koje predugo bole? Možda je to lijek za uspavano stanje? Nama je i trebala ta 1978. godina, da bi se pripremili za 84’. Kako se tada iznenada našlo vremena za organizaciju?.
Trebalo je i tada uložiti velika sredstva da se izgradi olimpijsko selo na Mojmilu, trebalo je i za svu ostalu potrebnu infrastrukturu, žičare, sve se moralo i moglo. Prednost Sarajeva jeste taj njegov geografski položaj, jer je okruženo planinama Bjelašnicom, Jahorinom, Igmanom, Trebevićem. Tada nisu silazile ni ptice grabljivice, samo su kružile, ne želeći nam kvariti olimpijske snove. Dokazivale su se i one jedne drugima, pripremajući se za takmičenja. Nije uopšte bilo teško izgraditi i potrebne staze za alpsko i nordijsko skijanje, bob i sankanje.
Od te 1978. Sarajevo kao da se ponovo rodilo, jer se u njemu do 84'gradilo. Uređen je stadion Koševo, napravljena dvorana Zetra, obnovljen je kulturno-sportski centar Skenderija, uređen je stadion za nordijsko trčanje i biatlon, skakaonica za skijaške skokove na planini Igmanu, uređene su i nadograđene skijaške staze na Jahorini, Bjelašnici, izgrađena je i bob staza i staza za sankanje. Šta sve nije, novinarsko naselje,, hotel Holliday Inn…Odjednom, smo postali i kreativni. Možda se to kod nas preko noći probudi, zbog ulaganja?. Jer, u organizaciju XIV Olimpijskih igara bilo je uloženo oko stopedeset milijuna američkih dolara. I danas starije generacije pričaju, koliko je novca trebalo za izgradnju bob-staze. Interesantno, kako smo se mogli tako brzo pretvoriti u radnu armiju? Nismo sigurno, zbog snježne lopte i samog Vuka, i drugih prijedloga za idejne maskote? Nego, zbog promocije i očekivajuće zarade. Kada treba svi odjednom žive, i na silu, zbog stila i imidža.
Svi su živjeli i za olimpijski duh, ali i za prihode
Jeste se uložilo, ali se i zaradilo. Prihodi od televizijskih prava na ZOI u Sarajevu iznosili su 102,682 000 američkih dolara. A, od prodaje televizijskih prava i interesa, korist je imalo više strana u finansijskom sustavu. I međunarodni olimpijski odbor i organizacijski odbor olimpijskih igara, televizijske kuće, sponzori. Na kraju, užitak su imali i sami gledatelji. Najviše je prihoda ostvareno zahvaljujući marketinškom programu.I trgovci su bili zadovoljni, knjižare. Djeca su poludjela sa slikovnicom, jer im je naslov bio mamac za kupovinu. Plaćali su po običaju, njihove želje, ko’ drugi nego najviše roditelji. Svi su samo htjeli onu na kojoj je pisalo:”Ko se boji, Vučka još”? Iz, inata, kupovinom su se oslobađali od straha maskotne životinje, ne mareći za njegovog tvorca slovenskog strip-crtača Jože Trobeca.
I danas se pamte imena poput Katarine Vit, niko i ne može da zaboravi britanski par u umjetničkom klizanju, koji je za svoju izvedbu Bolera od svih sudaca dobio maksimalne ocjene, niti Finca Matti Nykenena, kao i druge. Svi se sjećamo nekog ljepšeg vremena i ne zaboravljamo šarmantni transparent koji je postao legenda” Volimo Jureka, više od bureka”. I sada se tome nasmijemo. U srcima Sarajlija još živi Vučko i 84’.
Izvor: Al Jazeera