Vučićeve pretponoćne bajke

Gostovanja Aleksandra Vičića na televiziji su kao bajka, možda bi ih naziv 'Beskrajna priča' najbolje opisao, piše autor (Al Jazeera)

Bio je ponedeljak veče i uspavljivao sam svoje dve ćerkice. Kako su navikle da pre spavanja čuju neku priču, te večeri sam im čitao o avanturama Petra Pana. Ono što tada nisam znao je da je u isto to vreme na televiziji Pink jedan drugi čovek pričao o svojim dogodovštinama, koje su često zanimljivije i manje realne od priča o letećem dečaku koji se bori protiv gusara.

Nakon što sam ih uspavao i izašao iz sobe, uzeo sam mobilni i bacio pogled na društvene mreže. Jedno od prokletstva društvenih mreža je što preko njih saznaš mnogo toga što u životu ne bi želeo da znaš, kao što sam ja te večeri video na desetine komentara o intervjuu Aleksandra Vučića.

Kasnije sam saznao da je intervju, što u slučaju Vučića na Pinku znači monolog, trajao dva sata i 17 minuta. I pored toga, imao sam utisak da skoro svi ljudi koje pratim na Fejsbuku i Tviteru u tom momentu gledaju Vučića, i to me je začudilo više od stvari koje je te večeri izgovorio.

Gubimo sate svog života

Tokom proteklih godina često sam imao priliku da slušam komentare kako moje kolege i ja radimo najbolji posao na svetu. Na prvi pogled zaista tako deluje: posao nam je da se šalimo na račun političara, da kritikujemo sve što smatramo da treba da se kritikuje, nemamo fiksno radno vreme i, što je najluđe od svega, od toga nekako uspevamo da živimo. Ljudi zamišljaju redakcija Njuza kao mesto večnog smeha i radosti.

Svi oni koji ovako misle ne udubljuju se previše u naš posao i ne znaju da postoji cena za sve te duhovite tekstove. Iza svakog zabavnog komentara stoji svakodnevno praćenje srpskih medija, uključujući i plivanje u đubretu koje ispuštaju najodvratniji tabloidi, kao i gledanje informativnih emisija. I Vučića. Vučićevih vanrednih konferencija za medije, Vučićevih maratonskih monologa u TV emisijama, priloga o Vučiću u vestima i svega ostalog što ima veze sa Vučićem.

Nedavno je biciklista Pavel Poljanski okačio na Instagram fotografiju svojih nogu nakon 16. etape Tur de Fransa. Ceo svet se zgražavao nad njegovim nabreklim venama, pitajući se da li je normalno da biciklista tako izgleda posle trke. A na prvi pogled, Tur de Frans deluje tako idealno – voziš bicikl po francuskim selima i predivnim krajolicima, pa ko to ne bi poželeo?

Verovatno bi slične reakcije bile i kada bismo mi okačili naše fotografije nakon nekoliko sati gledanja Vučića. Na njima ne biste videli nasmejane ljude koji rade posao iz snova, već izmučene osobe, grupu izbezumljenih muškaraca, čiji se prazni pogledi gube negde u daljini. Čovek je nakon višečasovnog slušanja Vučića u sličnom fizičkom stanju kao posle dugog trčanja, mokar je i oseća kako ga sve boli, ali za razliku od trčanja, gde si ispunjen saznanjem da si učinio nešto korisno za svoje zdravlje, ovde znaš da si izgubio nekoliko sati svog života, jer si iznova i iznova slušao iste priče.

I pored toga, ljudi ga gledaju. Neki ga gledaju jer mu veruju, oni drugi ga gledaju da vide šta će ovog puta da izmisli, ali su Vučićeva gostovanja, po pravilu, među najgledanijim emisijama tog dana. Zašto je to tako? Meni posao takav da moram da ga gledam, ali koji je vaš izgovor?

Samo da ne odrastemo

Pogotovu ako se uzme u obzir da više ne živimo u periodu od pre 20-30 godina, kada smo imali nekoliko programa. Danas skoro svi imamo kablovsku televiziju i stotinak kanala. Internet, gde možemo da pronađemo sve što nas je ikada zanimalo. Toliko filmova možemo da pogledamo, poslednjih godina se snimaju serije bolje nego ikad. Tu su, naravno, i knjige, muzika, da ne nabrajam sad u nedogled, ali bukvalno sve što mi pada na pamet, sve što bih ikada mogao da spomenem je korisnije od sedenja dva sata naspram televizora sa kojeg se Vučić obraća naciji.

Odgovor se verovatno krije na početku ove priče. Moje ćerke vole da pre spavanja čuju neku lepu bajku. Smiri ih i lepo ih uspava. I Vučićeva gostovanja su kao bajka, možda bi ih naziv “Beskrajna priča” najbolje opisao. Najčešće su, takođe, pred spavanje. Sumorna realnost se momentalno zaboravlja njegovim pojavljivanjem u studiju i pričama o čudesnom svetu gde će plate uskoro biti 500 evra, gde strani investitori dolaze, Srbija se gradi i svi žive srećno do kraja života.

U svim bajkama postoje i negativci, u ovoj su to svi koji ga ne podržavaju. Jedino je, kao i kod priče o Petru Panu, važno da mu slepo verujemo i radimo sve što nam kaže. Učiniće i da poletimo, ako treba. Samo nikad, ali ama baš nikad, ne smemo ni da pomislimo da odrastemo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera