Volujak: Neka sva čula uživaju

Volujak je smješten "iza" Zelengore, a proteže se do Maglića sa jedne i Trnovačkog Durmitora sa druge strane (Olja Latinovi?)

Piše: Stefan Pejović

Volujak. Nakon što vidite kamenu pustinju i masive koji okružuju ovu planinu na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine, spontano se rađaju ideje o tome kako je dobila ime. Možda su lokalci, koji žive na terenu sličnom onom na Himalajama, voljeli jakove, pa se po tome zove “volu-jak”? Ili su čobani bili jaki kao volovi i govorili jedan drugom “volu jak”?

A možda su tu živjeli i neki dobroćudni volovi, koji su popasli svu travu, a, nama planinarima, ostavili cvijeće koje raste u bezbroj boja i nijansi kakve bi očekivali samo na reklami za najnoviju vrstu farbe za zidove.

Zaista, to je jedna od prvih stvari koja vam ojača kad odete izvan gradova – čula. Od mirisa, preko pogleda, do intezivnih boja. No, za razliku od gradskih šljaštećih i napadnih lampica, boje cvijeća na planinama – a posebno na Volujku! – su, iako istih jarkih boja, zaista odmor za oči i dušu napaćenu kockastim oblicima i izduvnim gasovima modernih naseobina.

Izvor: Olja Latinović

Jedan od tri vrha koja smo posjetili se zove Badnji. S obzirom na tradiciju i istoriju, ovaj vrh je mogao dobiti ime po djevojci koja je, sama, na Badnje veče, noseći badnjak da ga zapali na vrhu, a kao znak požrtvovanosti i odanosti prirodi, Bogu i planini, naišla na čopor vukova koji je nije dirao, nego je poveo sa sobom, da čuva vučiće. Ako mislite da je vrh po tome dobio ime – varate se.

Badanj je izdubljeno deblo kroz koje se voda spušta do točka vodenice, kako bi pokretala mlin i mljela žito za brašno. Na samom navedenom vrhu postoji ogromna rupa u stijeni kroz koju, u proljeće i nakon što se počne topiti snijeg, teče voda koja “klokoće”, dok se spušta prema padinama Volujka i napaja Perućicu; klokotanje te vode podsjeća na zvuk koji proizvodi “pravi” badanj, te je zbog toga ovaj vrh ime dobio Badnji. U množini jer nekoliko rupa čeka svoje proljetno klokotanje.

Putem prolazimo pored ogromnih hrpa ucrvanog snijega; juli je, čitav dan je u suncu i još se nije otopio. Visina, tj. debljina te ogromne bijele mase je oko metar – metar i po. Razmišljam koliko li je metara moralo pasti zimus, ako se u julu zadržalo metar i po!?

Svaki osjećaj ličan i poseban

Braco nam je usput pričao dogodovštine sa planina i dolina Balkana; jedna od specifičnih za Volujak se odigrala protekle zime, kada je, istim putem kojim smo i mi hodili, poveo nekoliko norveških planinara prema sjajnom novom domu PD Volujak, koji je smješten u Papinom dolu, na oko četiri sata normalnog hoda od vrha Badnji. Nakon što su, promrzli i gladni, došli u dom, lokalni domaćini su ih, širom otvorenih očiju, dočekali i ugostili kako se samo kod nas ugošćava – iće i piće, vatra i razgovor. Naravno, domaćin nije htio ništa naplatiti, jer je Bracin i poduhvat Norvežana nešto što “odavno nije viđeno zimi na ovom prostoru”.

Ne postoje riječi koje mogu opisati bilo koju planinu; svaki je osjećaj ličan i poseban. Svaki cvijet, svaki gutljaj vode, svaki korak i svaki pogled su jedinstveni, neponovljivi, trajno zabilježeni u srcu. Na fotografijama se nalazi ono što mašina može zabilježiti, ali bez ukusa, mirisa, razgovora, gladi, žeđi i umora – taj pogled nije isti. Svaki vrh dođe kao nagrada, nakon hiljada koraka uzbrdo. Nešto kao i u životu – čovjek korača, nekad i ne zna gdje, ali ako zna svoj cilj i svoje mjesto – namučiće se, ali i uspjeti.

Želim napomenuti da je ovu turu, kao što sam i naveo, organizovalo jedno od najaktivnijih društava u Sarajevu i BiH – PD Željezničar. Može zvučati kao reklama – ali ovo reklama i jeste. Spominjati momke i djevojke koji rade svoj posao vrhunski, ali isključivo zarad ljubavi prema planinama, nešto je što sam dužan spominjati i napominjati svima koje znam. Kao što sam dužan reći da postoji i čitava GPS ruta naše ture po Volujku na ovom (http://trail.viadinarica.com/en/tour/hiking-trail/beautiful-hike-via-several-peaks-on-volujak-mountain/19025850/) linku, ali i insistirati da se ni u kom slučaju ne usuđujete krenuti na Volujak ili bilo koju drugu planinu bez stručnog i profesionalnog vodiča. Planina ne prašta, a naša je tura trajala oko deset sati – dakle nije za svakoga.

Bio jak vo, ili oni koji “volu” jakove, ili krdo volova – svejedno je. Volujak nas je želio primiti pod svoje skute, a osjećaj sa vrha Badnji mi se vraća kad god pričam ili pišem o našoj julskoj turi po kršu stare zemlje Humske. Vraća se i vraća mi osmijeh na lice.

Izvor: Al Jazeera