Velika medijska halabuka podigla se nedavno u Krajini, sjeverozapadnom području BiH, zbog direktora Komunalnog preduzeća u Velikoj Kladuši. Naime, voli taj mladi čovjek da mu je lijepo, uživa u komforu i smatra, kako zaslužuje da mu bude još ljepše.
Voli i trošiti budžetska i sredstva građana, ali ne voli polagati račune.
„Kome smeta to što radim, što selim prostorije preduzeća u luksuzni privatni prostor i koliko za to plaćam, koliko trošim – to je njegova stvar“, poručio je nedavno sa govornice u Općinskom vijeću Velike Kladuše, svima koji su javno pitali za njegovo ponašanje i trošenje budžetskih sredstava.
A, vijećnici, članovi onih i inih vlasti, stranačkih organa, odnosno najveći broj njih u tom Općinskom vijeću, tu su da bi držali ruke, a ne da brinu zašto Javno komunalno preduzeće seli u privatni prostor i koliko za to plaća najamninu. Što bi oni brinuli gdje i kako se troše stotine hiljada eura. Jer, direktor Amel Šahinović nije izabran, on je odabran. A, zna se, evo i ovdje kome i kako odabrani trebaju polagati račune!
Život bez obrazovanja
A šta bi na ovo bahatog direktora kazali njegovi, gotovo vršnjaci? Recimo, koju godinu stariji Mamići, Asim i brat mu Nijaz, iz susjedne bužimske općine, koji, iako duboko zakoračili u treće životno desetljeće ni jedan dan nisu proveli ni u jednoj, čak ni osnovnoj školi. I stariji im brat Rasim, prije nego što se trebao uhvatiti knjiga, uputio se za ovcama, kako bi prehranio porodicu. Za utjehu tek je četiri razreda osnovne završila najmlađa sestra.
Kako su im pale ove riječi ne zna niko, ali se iz škrtih njihovih riječi može samo naslućivati. A na ovu istinu, zapravo ljudi u ovim krajiškim područjima više se čude onima, koji se čude sudbini ovih mladih ljudi. Jer, nisu oni ni prvi niti posljednji koji nisu pošli, a kamoli završili osnovnu školu.
Statistika dopunjava: čak nešto više od deset posto djece iz ovih područja rubnih sjeverozapadnih bh. općina Bužim, Velika Kladuša, Cazin nisu završila osnovnu školu, dok u Unsko-sanskom kantonu u entitetu Federacija BiH taj je broj oko pet posto. U ovim općinama, kazat će u nadležnim institucijama, u kojima je gotovo polovina stanovnika na granici egzistencijalnog minimuma, teško je osigurati sredstva da im se pomogne.
Mračna svakodnevnica
Međutim, na žalost ovi primjeri nisu jedini. Gotovo 25 posto djevojaka i mladića starijih od petnaest godina nema završenu osnovnu školu, a krizna su područja pored Unsko-sanskog kantona, Zeničko-dobojski kanton, zatim istočna Bosna.
Problem je, kazat će ponovo nadležni, što na državnoj razini BiH ne postoje sistemske mjere za kvalitativno prevladavanje ovog stanja. S obzirom na činjenicu da je osnovno školovanje obavezno svi ovi koji je nisu polazili niti završili podliježu kazni u novčanom iznosu od 250 eura.
Međutim, da li to šta rješava, ako je tom glavni uzrok njihovo socijalno stanje?
I vraćamo se na početak priče – Mamići koji su na startu života osuđeni, kažnjavani su. Zato što nisu imali uvjeta, ni mogućnosti da pohađaju školu.
A oni koji rasipaju budžetska i sredstva građana? Nisu, oni su nagrađeni.
Poput mladog velikokladuškog direktora, koji ne podliježe odgovornosti. Niti bilo ko od onih što sjede u Općinskim vijećima i koji bi trebali makar pokušati poraditi na socijalnom zbrinjavanju svojih građana.
Temeljna prava
Ali, ovim se primjerima ne završavaju teškoće onih kojima siromaštvo nije dozvolilo da nauče čitati i pisati. Prema procjenama UNDP-a objavljenim povodom Dana ljudskih prava, jer je, ne treba podsjećati upravo ono temeljno, osnovno pravo svakog građanina je upravo pravo na školovanje, broj djece koja ne završavaju osnovnu školu stalno je u porastu i kreće se na godišnjoj razini u BiH oko dva posto.
A, strategije pune obaveza na iskorjenjivanju nepismenosti, što je, kako se naglašava, ključan zadatak u projektu borbe protiv siromaštva – razvojne strategije u BiH.
Nije dovoljno čak ni upozorenje da 60 posto siromašnih živi u domaćinstvima gdje glava porodice ima samo osnovnu školu ili čak ni to. Ili, za rješavanje ovog problema, da ne kažemo podrške, primjerice, u Unsko-sanskom kantonu izdvaja se godišnje tek desetak hiljada eura, u entitetu Federacija BiH nešto malo više.
I šta onda kazati onima koji svojim dizanjem ruku podržavaju rastrošnost spomenutog direktora, koji za jedan mjesečni najam za luksuzni kabinet potroši više od godišnjeg izdvajanja za zbrinjavanje ovdašnjih socijalno-ugroženih porodica.
A, šta onda iz njihove perspektive, u ovoj zemlji pripada građanima?
Put ka dnu
Prepoznaju li moralno, intelektualno i civilizacijsko dno kojem su sve bliže, jer bi zarad svojih interesa najradije državu vratili u srednji vijek?
A, ne zloupotrebljavajući tragediju pomenutih, spominjemo želju najvećeg broja njih – da barem sada nauče njemački ili slovenski jezik, iako čitati i pisati vlastiti ne znaju, jer mjesta u Komunalnom preduzeću za njih nema, a ni alternative, osim da odu…
I onda pitanje – hoće li biti barem nade, za brojne djevojčice i dječake, koji prema međunarodnoj Povelji o zaštiti ljudskih prava, čiji je potpisnik i BiH, imaju pravo na život i barem školovanje?
Jer, ne mogu svi poput Amela.
Ili će time i dalje počinjati i završavati i ova najaktuelnija pripovijest u Bosanskoj krajini. Na žalost, i ne samo u njoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera