Vojvodina u temelju mog identiteta

U doba demokratske tranzicije mnoge žene u srednjim godinama ostale su bez posla što je za posledicu imalo oživljavanje svakodnevnog pripremanja kuvanih obroka (Arhiva)

Svakog februara, na Sveta tri Jerarha, odlazimo na slavu u Kikindu. Već godinama sedimo za, na uvek isti način postavljenim, dugačkim stolom koji krase uvek ista jela. Tu smo negde bliski i po godinama te, nakon što preletimo pogledom jedni po drugima i sa olakšanjem konstatujemo da smo „hvala Bogu, svi na broju“, krećemo u razgovor o uvek istoj temi – „onoj“ i „onakvoj“ Vojvodini kakve se sa setom još uvek živo sećamo. Zaveden mirisom domaće supe i ohrabren dunjevačom, razgovor je ove godine prebrzo skliznuo u raspravu oko jednog od, verovatno, najvažnijih pitanja na svetu: čiji je sos od višanja?

Domaćini, sa sigurnošću koja može da se meri sa tvrdnjom da će sutra svanuti novi dan, izjaviše da je sos od višanja jelo banatskih Srba jer se recept za spravljanje prenosi u njihovoj porodici generacijama unazad. Domaćinova snaja, plavooka Jarmila rodom iz Bačkog Petrovca, sigurnim glasom pobija tvrdnju Banaćana argumentom da „svako zna“ da je sos od višanja slovačko nacionalno jelo. Na to je, s drugog kraja stola, uzbuđeno reagovala Ibojka iz Sente, spremna da brani svoj stav – pogađate, po njoj je sos od višanja originalno mađarsko jelo.

Vojvodina je, zahvaljujući svom geografskom položaju, već hiljadama godina veoma prometan prostor. Međutim, tek od stupanja dinastije Habzburga na istorijsku scenu, ona počinje da se formira kao specifičan multietnički i multikonfesionalni prostor. Velika seoba Srba 1690. godine, zatim plansko naseljavanje Slovaka, Mađara i Nemaca u „vojnu krajinu“, doneli su na ovaj prostor i različite prehrambene navike. Nastojeći da sačuvaju nacionalne identitete, svi su se oni trudili da sačuvaju i svoje recepture za pripremanje jela. Ipak, život nas neumoljivo uči da ne možemo napredovati ukoliko upravo iz različitosti ne crpimo inspiraciju za dalje razvijanje sopstvenih veština. U tom smislu, razmena znanja nije mimoišla ni pripremanje hrane.

U razdoblju između dva svetska rata ideja stvaranja jugoslovenske kulture kao nadnacionalne vrednosti je pomogla da granice etničkih kuhinja postanu vrlo propustljive. Pojmom „vojvođanska kuhinja“ su se na neki način opravdavale kulinarske ekstravagancije, poput služenja slatko-kiselog sosa od višanja uz slanu piletinu ili svinjetinu. Osim toga, sos od višanja se istovremeno nalazio i na meniju niže klase zbog lako dostupne sirovine, i na trpezi bogatih, prečanskih Srba koji su konzumiranjem „vojvođanske kuhinje“ isticali razliku u odnosu na Srbe ispod Save i Dunava. Iako različito motivisana, konzumacija sosa od višanja je uspela da, bar u tim trenucima, izjednači elitu sa nižim slojevima društva. Osim toga, nutricionistički sastav sosa je u smislu religijskih pravila i zabrana bio neutralan, te su ga mogli konzumirati pripadnici svih konfesija. Nakon završetka II svetskog rata, demografske promene neminovno su dovele do promena kulturnih vrednosti.

Vrijednost „vojvođanskog ručka“

Međutim, kredo o „bratstvu i jedinstvu“ je, kao ideološka vrednost, zauzimao najvišu društvenu poziciju; stoga ga je trebalo temeljiti na konkretnom primeru, tako da je „vojvođanska kuhinja“ (i u bukvalnom, i u prenesenom smislu) ne samo opstala, već se i dalje nesputano razvijala u skladu sa pomenutim sloganom. Poboljšanje životnog standarda omogućilo je upotrebu kvalitetnijih sastojaka u prehrani, dok je poboljšanje tehničkih i materijalnih uslova istovremeno i olakšalo i iskomplikovalo ženski posao u kuhinji. Emancipacija žena, ekspanzija industrijski pripremljene hrane i fast food-a, uz porast sklonosti ka individualizaciji, ipak nisu ugrozili tradiciju pripremanja nedeljnog, „vojvođanskog“ ručka koji je opstao kao vrednost koja se prenosi sa generacije na generaciju. U tom ručku je sos od višanja preživeo sa malom izmenom – dodatkom kisele pavlake, čime se smanjio kontrast između kiselog i slatkog u ukusu samog sosa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Francuski filozof Roland Barts kontraste u hrani, u simboličkom smislu, smatra povezanim sa suprotnošću više i niže klase. Ja pak mislim da su naklonosti ka određenim ukusima vezane za dominatne obrasce pripremanja hrane sa prostora na kojem se odrasta i, još snažnije, sa kojih se vodi poreklo, tako da se izmenjena demografska slika u Vojvodini ogledala i u izmeni do tada originalnog recepta za sos od višanja. U doba demokratske tranzicije mnoge žene u srednjim godinama ostale su bez posla što je za posledicu imalo oživljavanje svakodnevnog pripremanja kuvanih obroka. Izvestan broj tih žena zarađuje u sivoj zoni, spremajući kod kuće „vojvođanske“ specijalitete jer se trend povratka tradicionalnom kao kulturnoj vrednosti odnosi i na ishranu. Institucija nedeljnog ručka se zadržala, s tim da ekonomski moćniji slojevi društva nedeljom odlaze na turističke salaše da bi u uživali u vojvođanskom ručku koji je organizovan po principu dnevnih menija; u jednoj od nekoliko ponuđenih kombinacija uvek postoji i sos od višanja, s tim što se od demokratskih promena naovamo pavlaka služi odvojeno. I, čiji je onda sos od višanja?

Teško je reći osim da sigurno ne pripada srpskoj kulinarskoj tradiciji. I Nemci, i Slovaci, i Mađari kombinuju slano i slatko, najčešće po obrascu: slano meso i slatki prilog. Ja sam imala privilegiju u životu da me je odgajila moja baka, Mađarica, koja je bila, kao i sve Mađarice tog – i životnog, i istorijskog – doba, vrhunska kuvarica. Ćuretina ili pileći bataci, dva puta uvaljani u brašno pre nego što su pažljivo spuštani u vrelu mast ili ulje, služili su se sa sosevima od višanja, jabuka ili krušaka; pohovano svinjsko meso smo jeli uz kompot od bresaka. Senf i med u kombinaciji bili su zastupljeni kao marinada za piletinu. Vrlo rado pripremam takve obroke porodici i prijateljima. Naravno, svesna sam da to ne činim samo zato da bih od zaborava sačuvala recepte nasleđene od moje bake, već što time čuvam i sećanje na „onu“ i „onakvu“ Vojvodinu koja se nalazi u temelju mog identiteta.

Izvor: Al Jazeera