Vojnik kojem ukradu oružje ni za metle nije

Opet su smjernim bosanskohercegovačkim vojnicima ukrali oružje. Ovaj put iz kasarne u Bileći. Iz Ministarstva odbrane, eto, bez imalo stida, potvrdili su da je netragom nestalo 14 pištolja i 19 okvira municije.

Za vojnika nema veće sramote nego da mu ukradu oružje. Pošto nije nestalo lično naoružanje, već je ukradeno iz magacina, onda svaki pripadnik Oružanih snaga, pojedinačno, treba da osjeća stid. Ali, u zemlji u kojoj se masovno krade, na sve strane, gdje je ukrasti postalo gotovo društvena norma, jer si glup ako ne iskoristiš svoju priliku, pričati o stidu potpuno je bezprizorno, neuljudno čak.

Zašto bi Oružane snage BiH činile iznimku i razlikovale se od ostalih struktura društva? Zar samo zato što su nas Amerikanci ubijedili da je reforma odbrane uspjela po svim zakrpama? Kojom razarajućom žestinom ih je Mladen Ivanić, član troglavog bh. Predsjedništva, demantovao kada je postrojio počasni vod na banjalučkim ulicama!

(Jeste li primjetili da su bh. vojnici u Banjoj Luci na minus deset držali puške bez rukavica: sirotinjska armija. Nju tek čekaju njeni vicevi u duhu onih koje smo, dok smo živjeli u zajedničkoj državi, izmišljali o Albaniji. Sve dosljednije, Oružane snage BiH liče na preduzeće iz vremena zalaska socijalističkog sunca, kada je inflacija gutala radničke plaće nemilice, te se svako snalazio kako je znao i umio: drpiš iz preduzeća – i onako je društveno, svačije, pa i tvoje – i utržiš poprijeko.)

Eto, prije skoro dvije godine – sjećate li se – iz magacina Oružanih snaga BiH na Krčmaricama kod Banja Luke nestalo je preko 500 incijalnih kapsli i upaljača za mine, a nekoliko godina ranije i granate. Vojni vrh je tada javio kako je utvrđeno da je pljačka izvršena iznutra i – tačka. Sada, generalpukovnik Anto Jeleč, načelnik Zajedničkog štaba OS BiH, lično, poručuje da će kradljivci biti uhićeni.

Usnuli Slavonac

Dok čekamo da lopove privedu pravdi, rado bih s vama podjelio neka svoja sjećanja. Svaki put kada se desi krađa oružja Oružanih snaga BiH, meni na pamet padne potporučnik Milivoje Nešović. Živopisan lik, pun energije, bio je jedan od rijetkih oficira koji su čin stekli bez završene vojne akademije i najstariji potporučnik u Jugoslaviji. Iako je pregazio pedeset godina, bio je u boljoj kondiciji od većine svojih vojnika.

Imali smo osjećaj da nikad nije spavao i da pola Kruševca radi za njega. Znao je bahnuti u gluho doba noći i zadati nam uzbunu. Kad bi izlazili u grad nikako se nismo mogli osloboditi njegovih očiju, osjećali smo kako nas prati kud god da kročili. Ujutro,  za vrijeme smotre, za svakog je znao u kojoj je kafani zasjeo, šta je pio i kako se ponašao. Bio nam je drag i voljeli smo njegovu posvećenost poslu, bez zadrške vjerujući pričama kako mu je životni cilj da do penzije dogura do čina kapetana.

Specijalnost, po kojoj je bio poznat u cijeloj kasarni, bila mu je da vojniku ukrade pušku. Od toga veće sramote nije bilo. To nas je natjeralo da pušku prigrlimo kao najvoljeniju djevojku. Taj strah da će nas zateći nesmotrene i ostaviti bez ličnog naoružanja, stalno nas je pratio, pogotovo od one noći kada je Slavonca zatekao kako spava na straži. Kad su ga probudili, puške nigdje nije bilo. Znalo se šta slijedi vojnika u vodu Milivoja Nešovića koji izgubi lično naoružanje.

Ujutro, za smotrom, izdvojio ga je iz stroja, uzeo špagu, podvezao sa njom metlu i okačio mu je o rame. Onda ga je natjerao da, s onom metlom o ramenu, gazi strojev korak po cijeloj pisti. Smijeh, koji je po Slavončevom krvotoku razgonio strahovit stid, orio se iz hiljadu grla.

Najteži mjesec

I tako cijeli mjesec. Slavonac je u svako doba morao o ramenu nositi metlu. Nikako je nije smio skidati. Bila je sa njim na smotri, u trpezariji za vrijeme doručka, na nastavi i zanimanju, na ručku i večeri, na povečerju, čak i u krevet je morao sa njom. Poslije je govorio da je lakše iskopati deset grudobrana i pet zemunica nego samo jedan dan nositi metlu o ramenu umjesto puške.

Ne znam da li je potporučnik Milivoje Nešović uspio dogurati do čina kapetana prije nego su ga natjerali u penziju. Ne znam koliko je još ostao u Kruševcu nakon što je nas, generaciju laboranata ABHO 88/89, poslao u prekomande širom bivše zemlje. Ne znam šta je bilo sa njim kad se raspala JNA. Ne znam da li je još živ. Ali jedno zasigurno znam:

Da je kojim čudom Milivoje Nešović komandant oružanih snaga BiH, svi bi, od generalštabnih oficira, preko majora i kapetana, do kaplara i posljednjeg narednika, do zadnjeg redova i prašinara, svi bi, dakle, cijelu godinu umjesto ličnog naoružanja nosili metlu.

Šta nosili?! Šta godinu?! Taj bi ih i u Afganistan, i sve ostale NATO i međunarodne misije, slao sa metlom o ramenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera