Oglasi

Vlasti smo sve na tacni dali, ona ni ruku da pruži

Mjesecima roditelji djece s poteškoćama u razvoju mole da im se dozvoli obraćanje Skupštini Kantona Sarajevo, ali im uvijek kažu da imaju 'važnije prioritete'.
Aida Hrnjić/Al Jazeera Balkans

Malo me šta naljutilo ovih dana kao vijest da je predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo najavila da će Skupština raspravljati o spornom imenu jedne osnovne škole u Sarajevu, ali ne zbog toga što mislim da je to nepotrebno – naprotiv – već zbog drugih problema koji su se davno trebali riješiti, a koji su, zapravo, gorući.

Naime, spomenutu predsjedavajuću mi, roditelji Savjeta Edus, koji već mjesecima vodimo kampanju "Gdje je moja škola?", pismeno smo molili da nam se dozvoli obratiti zastupnicima Skupštine KS-a i da nam se pruži prilika da obrazložimo naš elaborat u vezi s osnivanjem javne ustanove "Naučni centar za podršku inkluziji" u Sarajevu, a sve zbog općepoznatog problema nadležnih institucija s nedostatkom kapaciteta i kadrova kad je riječ o obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju.

Isti elaborat predali smo i Vladi i Skupštini Kantona Sarajevo i dosad od njih ni riječi o tome (izuzev što se jedna zastupnica javila i službeno odgovorila na e-mail). Koncizno složen, na 90 stranica, upakovan i ukoričen, isprintan za Vladu, tri resorna ministarstva, predsjedavajuću SKS-a i Sekretarijat, u elektronskoj formi za svakog zastupnika pojedinačno. Sve smo navedeno mi napravili, napisali i, naravno, platili, a samo da bismo vlasti olakšali.

O zahtjevima ni riječi

Ali, prednost u SKS-u opet nemaju naša djeca, jer sad raspravljaju o imenu škole, a i formiraju komisiju za promjenu teksta na tabli na ulazu u Vijećnicu. Sve to, naravno, treba uraditi, ali mjesecima roditelji djece s poteškoćama u razvoju mole da se formira interresorna radna komisija pri Vladi KS-a, da se nađe međuresorno rješenje kad je riječ o sistemskoj podršci u obrazovanju djece. Međutim, o tome niko ne govori izuzme li se činjenica da nam se javila ministrica za rad i socijalnu politiku KS-a i napisala da je "za saradnju".

Šta je prioritetnije od obespravljenosti i svakodnevne diskriminacije djece u jednom društvu? Je li goruće pitanje nemati pravo na adekvatno obrazovanje ili ime neke škole? Je li diskriminacija najmlađih toliko nebitna u odnosu na druge "prioritete"?

Roditeljima je jako bitno da se problem naše djece iznese na Skupštini da bi se planirao budžet za njihovo obrazovanje za sljedeću godinu. 

Ove godine naša su djeca u vrtić krenula tek prije mjesec dana i ne želimo proživljavati istu agoniju iduće godine. Naša vlada nas, čini mi se, opet želi ostaviti u istoj situaciji jer nema u planu izdvojena sredstva u nacrtu izrađenog dokumenta.

Djeca 'na čekanju'

Praksa ovdašnjih vlasti jest staviti pred medije i javnost "zadatak" za zabavljanje građanstva i maestralno skretati pažnju sa stvarnih i gorućih problema u društvu.

Sjetih se jedne mame, Tanje, koja godinama moli za obrazovanje svog bolesnog djeteta u kući, ali ni ona ne spada u prioritet, nije u segmentu zabave za široke narodne mase i samim tim – neka čeka.

Da stvari budu jasne, naravno da treba zamijeniti uvredljiv sadržaj na tabli, naravno da treba raspravljati o imenu škole i još mnogo toga u našem gradu i državi, ali je li to sve što naši nadležni rade i čime se bave?

Šta je sa činjenicom da je gotovo 150-ero djece s poteškoćama u razvoju "nagurano" u dvije smjene po tri školska časa, bez obroka, s jednim toaletom, bez ijedne čistačice za taj toalet, bez ikakvih uvjeta?

To našim vlastima nije bitno, nije u fokusu i nije "gorući problem". Kao ni onih 30 mališana koji su još "na čekanju" jer – nemaju kamo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.