Piše: Azad Essa
Livingston, Zambija – Kasnimo 15 minuta na sastanak s poglavarom Macha iz Chome, vođom skupine koja govori jezikom tonga u južnoj Zambiji.
Naša grupa novinara stiže, posramljena zbog kašnjenja, ali dočekuju nas s dobrodošlicom koja potvrđuje da je naše kašnjenje, za koje bismo mogli okriviti “afričko vrijeme”, nadmašeno gostoljubivošću na kontinentu.
Okrug Choma, koji naseljava skoro 260.000 ljudi, teško podnosi breme koje sa sobom donose oboljenja kao što su HIV, malarija i tuberkuloza.
Međutim, ovaj okrug kao i sve ostale regije u državi u posljednjih nekoliko godina dosta je napredovao u borbi protiv spomenute trijade oboljenja.
Blizu 7.000 ljudi uzima antiretroviralnu terapiju i stopa umrlih od side je smanjenja. Slična je situacija i s oboljelima od malarije.
Godine 2001. je zbog malarije u bolnicu primljeno skoro 1.700 pacijenata, a 64 osobe su umrle. Na naš zahtjev da porazgovaramo s oboljelim od malarije zadovoljno su nam odgovorili da takvih trenutno nema.
Ljekari su uspjeli smanjiti broj slučajeva oboljelih od malarije za 95 posto. Upravo smo ove napretke imali na umu kada smo došli da razgovaramo s poglavarom Machom, u čijem okrugu se nalazi blizu 30.000 ljudi.
Kako nalaže procedura, poglavar odjeven u majicu sa smeđim i žutim uzorkom i u sive pantalone postavio nam je niz pitanja. “Šta je vaša misija ovdje?”, upitao nas je strogim tonom.
Mi smo mu ponudili standardni odgovor o našem načinu rada: ovdje smo da pišemo o sidi, tuberkulozi i malariji u Zambiji, jer se o tim temama ne piše dovoljno u međunarodnim medijima.
“Želite razgovarati o tuberkulozi, sidi, o bolestima, ali red je red, prvo moramo razgovarati o uvjetima života ovdje, prije nego što budemo razgovarali o oboljenjima”, uzvratio je poglavica.
U zanimljivom obraćanju skrenuo je razgovor s tema na koje smo u zadnje vrijeme navikli, poput parazitskih komaraca, neobrezanih afričkih muškaraca i njihovih partnerica i zaraznog kašlja prenosilaca tuberkuloze.
“Sve se svodi na sanitarne uvjete”, rekao je.
I imao je pravo.
Trijada oboljenja
Mi smo došli s namjerom da postavimo uobičajenu grupu pitanja o sidi, malariji i tuberkulozi, o ponašanju ljudi, ulozi kulture i tradicije i osnaživanju žena. Umjesto toga, on je pomjerio granice onoga što smo mi smatrali da je najvažnije za njega i za njegov narod.
Izgledalo je kao da nas pita: “Znate li šta nam je, zaista, potrebno?”
Usmjeravanje razgovora na temu sanitarnih uvjeta možda je bilo predvidivo, pa čak i pristrano, s obzirom na to da smo razgovarali s poglavarom koji je sam sebe opisao kao “čovjeka koji se bori za bolje sanitarne uvjete”, a kojeg u Zambiji i u Ujedinjenim narodima doživljavaju kao šampiona borbe za bolje uvjete u regiji, nakon što je osmislio slogan “Jedna proodica – jedan toalet”.
Međutim, statistike idu njemu u prilog.
Više od 600 miliona ili 70% stanovništva na ovom kontinentu još nema pristup čistim toaletima. Loši sanitarni uvjeti uzrokuju stotine hiljada smrti u Africi svake godine.
Na osnovu istraživanja provedenog u Zambiji 2007. godine data je procjena da je 32% stanovništva Zambije primorano vršiti nuždu na otvorenom, dok su na tek 52% teritorije države osigurani sanitarno-higijenski uvjeti.
A poglavar je istakao da pristup toaletu i čistoj vodi nije beznačajan luksuz.
Sasvim suprotno, loši sanitarni uvjeti su crna rupa u sistemskom krugu oboljenja.
Dakako da poglavar nije aludirao na novu teoriju da je loša higijena uzročnik side ili da doprinosi širenju tuberkuloze.
Međutim, živeći u području s lošim ili gotovo nepostojećim higijenskim uvjetima milioni ljudi su stalno u opasnosti od čitavog niza oboljenja. Prljave ruke hrane djecu, daju im lijekove i zaraženu vodu, kojom se prenosi tifus i koja uzrokuje dijareju, a sve to doprinosi lošoj ekonomskoj situaciji, pa čak i smrtnim slučajevima.
Problem gotovo da “bode oči”.
Strukturalno nasilje
I dalje je pažnja usmjerena na sidu, a u nešto manjoj mjeri i na tuberkulozu, kao na bolesti koje ljudima nanose veliku štetu i koje zahtijevaju intervenciju dramatičnih razmjera.
Da se poslužimo metaforom, virusi vrebaju na moralnu podvojenost ljudskog kompasa, dozvoljavajući nam da zaboravimo na strukturalno nasilje nad milionima ljudi koji su prisiljeni živjeti u užasavajućim uvjetima, zbog kojih ostaju na marginama.
Iako toaleti i čista voda neće riješiti probleme vezane za sidu ili tuberkulozu, nedostatak istih uistinu ukazuje na ozbiljne propuste u globalnoj zdravstvenoj politici.
Izgleda da je namjera čelnika globalne zdravstvene politike da „ljude održe na životu“, ali ne i da im promijene uvjete života.
“Zambija je uspjela održati ljude na životu, ali kakvim životom oni žive?” To je pitanje o kojem smo razmišljali nakon susreta s poglavarom.
Član nevladine organizacije, koji je želio ostati anoniman, opisao je to na sljedeći način: “Svjetlucave pilule antiretroviralne terapije doimaju se pomalo neprimjerenim u poređenju s uslovima u kojima ovi ljude žive.”
A u svojoj kući poglavar nastavlja priču i kaže nam da je njegov okrug, koji broji 114 sela, sada opremljen nužnicima, što znači da je od 2009. godine ovo područje postalo ODF zona (područje u kojem se više nigdje nužda ne vrši na otvorenom).
Ono što nam nije rekao jeste da je uspio unaprijediti sanitarne uvjete sa zastupljenosti od 50 na 100 posto u manje od dvije godine i da je njegov narod sam sebi izgradio nužnike.
Još više iznenađuje činjenica da je ovo prvi okrug u Africi koji je uspio izvesti taj poduhvat.
Narodu je potrebno dobro okruženje i obrazovanje da bi uspjeli, rekao je.
“Ja sam poglavar u ovom kraju, a nemam tekuću vodu. Nužnik koji koristim je van kuće”, rekao je pokazujući na zdanje od cigle u bašti.
“Zamislite kako je ostalima ako ja ovako živim”, dodao je.
Izvor: Al Jazeera