Jednom sam već pisao nešto na temu društvenih mreža, Facebooka. Ipak, u moru loših vijesti, mržnje, sukoba i netrpeljivosti, evo jednog pozitivnog i, što je važnije, istinitog događaja.
Pretpostavljam da je većina ljudi mojih godina jedno vrijeme razmišljala: “Šta će meni Facebook? Šta će mi virtualna prijateljstva kad smo mi imali i imamo stvarna? Šta će mi novosti kada sve mogu da pročitam u novinama ili vidim na TV-u?”
A onda, u pokušaju da ponovo povežem prijatelje rasute po svijetu, da saznam ko je od mojih drugova uopšte živ, ko gdje živi, otvorio sam profil. I prvi moj prijatelj na Facebooku bio mi je Adi Tarabar, drug iz osnovne škole. Drug od šeste godine postao je i moj “virtualni” prijatelj. I nekako su ta prijateljstva počela da se šire. Nije prošlo mnogo vremena, a već sam imao stotinjak prijatelja – što znanih, što neznanih. Danas ih već imam preko 900. Za neke saznam da postoje u virtualnom prijateljstvu tek kada im je rođendan, a ima jedna grupa ljudi sa kojima skoro svakodnevno komuniciram. Ponekad mi uljepšaju dan svojim statusima, vicevima… Ponekad se rastužim od loših vijesti.
I tako, prije nekoliko godina (zaista se ne sjećam ko je koga dodao u prijatelje), među mojim prijateljima se pojavi jedan Sarajlija sa mjestom boravka u Americi. Teški “Željovac” i vjerujem da nas je to u prvi momenat povezalo. Vremenom smo se “sjaranili” i već dva ljeta ispijamo pivo blizu našeg stadiona Grbavica, kada on dođe u posjetu roditeljima i sestri. Radujem se njegovom dolasku i ovog ljeta.
Taj moj prijatelj ima drugog prijatelja (takođe Sarajliju), sa privremenim boravkom u Americi, ali u drugoj državi. Valjda čitajući jedni druge, u mojim prijateljima se našao i njegov prijatelj.
Suze na poruke
Imam i prijatelja koji živi u drugom entitetu Bosne i Hercegovine. Namjerno ne kažem manjem, jer to je omiljeni izraz naših političara, da valjda sebi daju važnost što šefuju u jedan posto većem entitetu. Često se nasmijem britkim statusima tog mog prijatelja, njegovom smislu za humor, a s vremena na vrijeme imamo običaj da malo “promahalamo”. Prije dvadeset i nešto godina smo ratovali na suprotnim stranama, a danas smo dobri drugovi.
Prošle godine, nakon jednog statusa, krenula je lavina komentara na mom “zidu”, smijali smo se, kao da su svi nastojali da budu što duhovitiji i smješniji. Najviše je komentarisao taj moj “Željovac” iz Amerike, a uključio se i drugi Sarajlija, onaj iz druge američke države, kao i moj prijatelj iz RS-a. U jednom momentu moj drug iz RS-a je samo spomenuo da mu se pokvario računar i da trenutno nije u situaciji da ga popravi, a dobrim dijelom mu egzistencija ovisi o kompjuteru.
Sutradan sam dobio poruku u inbox od mog druga iz RS-a. Pitao me je ko je, zapravo, čovjek iz druge američke države? Rekao sam mu da je to prijatelj mog prijatelja, da smo odnedavno drugovi na Facebooku i da se lično ne poznajemo. A onda mi je proslijedio poruku koju je on dobio u inbox:
Bio bih veoma sretan u koliko bih primio moju donaciju u iznosu od 150 dolara za opravku kompjutera I nadam se da se neces naljutiti na ovom. Ukoliko je to ok ja cu ti poslati 150 dolara odmah ujutro na vestern union na ime Tvoje ime.
“Odmah, isto veče, mi je poslao novac, a ja ga ujutru podigao u jednoj banci ovde i odnio laptop u servis. Ja još ne vjerujem, gledam u ove pare što je poslao i štipam se… One su tu, evo ih, držim ih u rukama… On kaže da je to za njega ništa, da će mi i laptop poslati, a da meni mnogo znači, jer je to alat od koga živim… A uopšte se nismo poznavali, samo zbog mojih komentara je to učinio… Ja čitavu noć, kada mi je javio da će mi poslati novac, nisam spavao. Od uzbuđenja! Neko je meni pomogao! Totalni stranac!”, piše mi drugar iz RS-a.
Čitajući te poruke, krenule si mi suze. Jedan moj status je spojio dva moja prijatelja, koje, zapravo, lično ni ne poznajem. Jedan moj “virtualni” prijatelj je poslao novac mom drugom “virtualnim” prijatelju, jer mu je u tom momentu bio potreban.
‘Gromada od čovjeka’
Sutradan sam poslao poruku mom drugu u Americi, napisao mu šta je uradio njegov stvarni prijatelj, a moj “virtualni” prijatelj, naš Sarajlija. A on mi je odgovorio da se radi o gromadi od čovjeka, da je u ratu izgubio nogu…
Onda sam poslao poruku tom Sarajliji iz druge američke države i zahvalio mu se u svoje ime. On mi je samo odgovorio:
“Ništa, brate, rat je davno završio. Na nama je da pomažemo jedan drugom…”
Još uvijek nisam “uživo” upoznao ni jednog, ni drugog. Ni onog iz druge američke države, ni onog iz RS-a. Nadam se da ću ovog ljeta imati tu sreću.
U vremenu kada su nas ravrstali na Bošnjake, Srbe, Hrvate i Ostale, jedan Bošnjak je poslao novac jednom Srbinu. Zapravo, kad malo bolje razmislim, poslao je Bosanac Bosancu.
Ili, još bolje, čovjek čovjeku.
Izvor: Al Jazeera