Oglasi

Velija Hasanbegović, tihi revolucionar

Kao šesnaestogodišnjak, Velija Hasanbegović je sa bratom i ocem preživio strijeljanje. Baš tu, na obali jezera Perućac. Dok sam gledao njegove fotografije, bilo mi je jasno da je to jedna od najpotresnijih priča našeg vremena i jedinstveni slučaj fotografa koji je otišao da uslika mjesto gdje je i sam sa članovima svoje obitelji trebao biti pogubljen.

Piše: Nihad Kreševljaković

Velija Hasanbegović je umjetnik sa izrazito istančanim osjećajima, podjednako posvećen izboru teme i njenoj realizaciji. U njegovim radovima umjetnost se prikazuje kao gotovo savršena sinteza estetike i etike. Njegova životna priča je poput nekog trilera o kojoj se govori šapatom. Čini mi se da na isti način treba govoriti i o njegovim izložbama kao što su „Drina/Jezero Perućac, „I moja bijela traka“ i „Potočarske sjene“.

***

Jesen je 2010. godine. Vještačko jezero Perućac na Drini isušeno je iz tehničkih razloga. Porodice ubijenih, predstavnici Instituta za nestala lica i brojni volonteri vodili su bitku s vremenom kako bi se izvuklo što više posmrtnih ostataka žrtava zločina koji su se dogodili uz rijeku Drinu.

Internetom je kružio alarmantni poziv: „Ekshumiranje posmrtnih ostataka žrtava ratnih zločina na lokalitetu povučenog vještačkog jezera Perućac moguće je još samo četiri dana.“

Udruženje porodica nestalih „Višegrad '92“ pozvalo je sve građane i građanke Bosne i Hercegovine da u četvrtak, petak, subotu i nedjelju pomognu stručnim timovima iz Instituta za nestale u prekopavanju terena.

„Punjenje jezera već je počelo, ostaju nam samo četiri dana da pronađemo svoje nestale. Svaka žrtva ima svoje ime, a bez otkrivanja posmrtnih ostataka žrtava teško je dokazati ratne zločine.“

Susret s bolnom prošlošću

Od dobrovoljaca se tražilo da sa sobom ponesu alat potreban za prekopavanje, da obuku čizme i ponesu kabanice kako bi se moglo raditi i u slučaju kiše. Među brojnim volonterima na Jezeru Perućac, sa svojim fotoaparatom u rukama, bio je i Velija Hasanbegović. Nečujno je bilježio ljudske napore u želji da posmrtni ostaci žrtava rata iz Višegrada budu pronađeni i sahranjeni na dostojanstven, ljudski način. 

Vjerovatno u strahu od već pronađenih 396 tijela, odgovorni u entitetu koji je nastao upravo ubijanjem tih ljudi, odlučili su da je vrijeme isteklo! Brana je podignuta. Voda ponovo počinje prekrivati dno jezera. Odgovorni su znali da će se puštanjem vode sakriti tragovi zločina i da će nepronađena tijela ubijenih ostati zarobljena u dubinama jezera Perućac. Kao svjedočanstvo o ovim dramatičnim danima ostala nam je crno-bijela fotografska kronika Velije Hasanbegovića pod jednostavnim imenom „Drina/Jezero Perućac“.

Velija Hasanbegović rođen je u Višegradu. Kao šesnaestogodišnjak je sa svojim bratom i ocem preživio strijeljanje. Baš tu, na obali jezera Perućac. Dok sam gledao njegove fotografije, bilo mi je odmah jasno da je to jedna od najpotresnijih priča našeg vremena i jedinstveni slučaj fotografa koji je otišao da uslika mjesto gdje je i sam sa članovima svoje obitelji trebao biti pogubljen.

Ne osjećam se prijatno prepričavati potresne detalje iz njegove priče. Ni one dok sa bratom pliva preko Drine ka slobodi, niti onu kada se tog dana automobilom, 18 godina poslije, vraća na mjesto zločina. Suočavanje sa prošlošću je u ovom slučaju isuviše intimno iskustvo. Samo se najhrabriji mogu nositi s tim, a da to ne utječe na njihovu dobrotu i ljudskost.

Mnogim od nas zapravo ne mogu ni shvatiti šta znači osamnaest godina poslije njegovog iskustva, smoći snagu i vratiti se na to mjesto i susresti se sa bolnom prošlosti. Iz tog hrabrog susreta sa vlastitom sjenom, sjenama najmilijih i komšija koji su ostali zatočeni u slikama njegovog djetinjstva, Velija Hasanbegović nam je donio  potresnu fotografsku priču.
Njegov prijatelj i kolega Tarik Samarah je otvarajući izložbu „Drina/Jezero Perućac“, u Sarajevu u aprilu 2012. ovako objasnio veličinu Velijinog djela:

"Imao sam priliku razgovarati sa gospođom Fridom koja je u vozu za ruku držala Anu Frank kada su ih vozili u logor Aušvic u kojem je preživjela sve užase. Pitao sam je da li je poslije ikada otišla posjetiti to mjesto, kazala je da nije jer bi je to ubilo. Velija je smogao snage i otišao na mjesto na kojem je trebao biti strijeljan!"

Ostati čovjek

Direktor Instituta za nestala lica Amor Mašović, koji je rukovodio ovom akcijom da se prije ponovnog puštanja vode izvuče što više posmrtnih ostataka žrtava zločina, dodao je: "Fotografije su svjedočanstvo o utrci s vremenom. Trebalo je od Drine oteti posmrtne ostatke što više djece, žena, nana, deda i muškaraca. Rijeka Drina, i dno jezera Perućac najveća su grobnica ubijenih Bošnjaka. Ono što se tih dana dešavalo i ove fotografije dokaz su da ne treba prestati s traganjem. Tokom iskopavanja bilo je loše vrijeme, na nas je pucano iz snajpera".

Kao autor jedne od najpotresnijih izložbi koja govori ne samo o prošlosti već i o sadašnjosti u kojoj živimo Velija Hasanbegović se skromno, kakav i jeste, samo zahvalio  svima koji su učestvovali u traženju ostataka ubijenih. Zahvalio se i onim koji su mu pružili podršku da smogne snage i vrati se na mjesto na kojem je preživio strijeljanje te da snimi fotografije „koje će ostati kao dokument potrage za nestalima ali i podsjećati na to da u Drini još mnogo posmrtnih ostataka žrtava čeka da nađu konačni smiraj“.

Njegova posvećenost, uz nesporiv osjećaj i znanje da ovjekovječi važne trenutke garancija su da će buduće generacije raspolagati vrhunskom, ne samo dokumentarnom, već i umjetničkom svjedočanstvu o našoj bolnoj prošlosti. O tome je govorila i druga Velijina izložba „I moja bijela traka“ organizirana iste godine u Sarajevskom ratnom teatru.

Po svojim dimenzijma, a i tematski, ova izložba bila je različita,ali podjednako snažna poput izložbe „Drina/Jezero Perućac“.  U sebi je nosila snažno upozorenja o tome da živimo u vremenu u kome je revolucionarno djelo ostati čovjek.

Ta izložba nastala je po istoimenom performasu umjetnice Elme Selman čiji je cilj bio očuvati sjećanje na žrtve genocida u općini Prijedor. Uz imena 3.170 civilnih žrtava s područja općine Prijedor građani/ke su tokom cijelog dana postavljali bijele trake. U galeriji su posjetitelji prvo otkopavali bijele trake  iz zemlje koja je asocirala na grobnicu. Trake su potom postavljali na crnu površinu zajedno s podacima o identitetu ubijenih.

Performans je organiziran 31. maja 2013. na „Međunarodni dan bijelih traka“. Na isti dan 1992. godine, poput nacističkog proglasa Poljskim jevrejima iz 1939, svim građanima i građankama nesrpske nacionalnosti u Prijedoru naređeno je da oko ruke moraju nositi bijelu traku i imati vidno istaknutu bijelu zastavu na kući. Bio je to uvod u kampanju istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori, te činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto predratnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa teritorije općine Prijedor. 

Autori su željeli upozoriti i na ustrajno negiranje genocida počinjenog u Prijedoru od strane lokalne vlasti, te osuditi policijske zabrane komemorativnih skupova žrtvama i odbijanje gradskih vlasti da dozvole izgradnju memorijala civilnim žrtvama u Prijedoru i na lokaciji logora smrti u Omarskoj.

Tihi revolucionar

Suštinski i ova izložba Velije Hasanbegovića bila je vapaj za pravdom i mirom, mirom koji podjednako trebaju i mrtvi i živi, a do kojeg se, što je iz Velijinih priča jasno, može doći samo iskrenim suočavanjem sa prošlosti u želji za pravdom.

Treća izložba Velije Hasanbegovića "Potočarske sjene" je prije par dana predstavljena u nekoliko bh. gradova u povodu Dana sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Velija Hasanbegović ponovo otkriva svu bol, patnju i nepravdu kroz koju je prošao, i prolazi narod Podrinja, i nakon izvršenog genocida.

Fotografije su nastale u protekle tri godine, u Srebrenici i Memorijalnom centru u Potočarima. Kroz četrdesetak fotografija prikazane su posljedice genocida u tada „zaštićenoj zoni Srebrenice“  koji su prije dvadeset i jednu godinu počinili sprovoditelji velikosrpske ideje.

Po svojim dimenzijama, a i tematski, Velijin rad je snažno upozorenje o tome da živimo u vremenu u kome je revolucionarno djelo ostati čovjekom jer vrijeme u kome živimo je vrijeme užasnih razaranja gradova, familija, ljudskih duša, te općenito vrijeme bez etike i pravde.

Širom svijeta bijesne ratovi i stradaju nedužni ljudi - civili. Još bolnije od zločina je čekanje pravde za ubijene i nestale. Više od dvadeset godina poslije, u bosanskim gradovima koji su bili izloženi zločinima i genocidu poput Srebrenice, Višegrada, Zvornika, Prijedora i drugih, pravda se čeka kao kiša nakon 21. godine suše. Sve što nam je ostalo su sjećanja i glas istine.

Orwellu se pripisuje rečenica da:“ Kada opća obmana vlada svijetom, govoriti istinu smatra se revolucionarnim djelom“.

Tu istinu, svojim fotografijama priča fotograf i tihi revolucionar Velija Hasanbegović.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.