Oglasi

Uveli elektronske dnevnike, a nemaju kompjutere

Hrvatsko školstvo se sve teže nosi s osnovnim problemima, a kamoli da je u stanju uhvatiti korak s vremenom i uzorima sa zapada.
U dobrom dijelu srednjih škola od učenika je već prvog dana zatraženo da uplate i do 60 eura Al Jazeera

S obzirom na to da ovaj tekst spada u rubriku Blog, bit će osoban i subjektivan. Naručena mi je tema o hrvatskom školstvu povodom prvog dana škole, koju sam ja rado prihvatio.

Nije razlog tome radost s puno nespokoja i straha koju taj prvi dan izaziva većini roditelja, pa s onom skrivenom suzom u oku ispraćaju svoje do tada zaštićene mladce u realan život. Povod je sasvim drugačiji.

Ja sam iskreno radostan što sam u potpuno drukčijoj poziciji, s obzirom na to da je moj sin upravo završio školovanje i da više nikad neće sjesti u đačku klupu. Gotovo je s roditeljskim sastancima na kojima se pojavi ravnatelj škole pa pita ima li netko od nas – roditelja – vezu u gradskim strukturama pa da nagovori zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića ili nekog od pročelnika da nam popravi školu. Barem prozore, jer zimi kroz njih puše kao da ih nema. Ako ne mogu prozori, onda da se stavi novi parket, jer je ovaj strulio. Ili laminat. Ma bilo što.

Novca ima samo za kredu

Do tada su svi zamoljeni da jednom mjesečno donesu papirnate ubruse i sapun da djeca mogu oprati ruke. Bilo bi dobro da donesemo i papir za printanje, jer učiteljici ponekad treba nešto isprintati. I da, možda je nestalo tonera. Napisat će na ploči koji je tip i marka printera, pa ako nam je usput, ne bi bilo loše, jer se brzo potroši tinta za zadatke kojih nema u udžbeniku.

I sve tako, u tom tonu proteklo je osnovnoškolsko obrazovanje mog sina. Ako tome pridodate činjenicu da je u prve četiri godine promijenio više učiteljica, da ga je jedna od njih zakinula ne za jednu nego za dvije ocjene iz matematike, jer je krivo ispravila test, pa sam je s tankim novinarskim znanjem osnovnih matematičkih operacija morao ispravljati, pa još i da su ga dodatno isfrustrirali jer jedino njemu nisu postavili plakat na temu Amazone na školski pano jer su se na njemu vidjele grudi domorotkinja što bi izazvalo javnu sablazan kao da engleske dame žive u južnoameričkoj prašumi, bit će vam jasnije o čemu pričam. 

I da, važno je reći da se radi o školi u širem centru Zagreba s velikom tradicijom, koja je nekada – u ono socijalističko, kako vole reći, mračno razdoblje – bila klasična osnovna škola s grčkim i latinskim i po svemu uzor na Trešnjevci, koja je - volio je reći otac od mog druga koji je bio sekretar komiteta – nakrcana industrijom imala veći BDP od Crne Gore. Danas, eto, nema za ništa, nego za kredu, jer ako me dobro sjećanje služi, samo nju nisu nikada tražili da je roditelji kupe.

Elektronski imenik za školu bez računara

U takvim okolnostima počinje i ova školska godina u Hrvatskoj koja je trebala biti obilježena početkom tzv. “kurikuralne reforme” o kojoj već par godina cvrkuće relativno nova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, a koja, usprkos zvučnom imenu, nisu ništa drugo nego šminkanje umornog lica hrvatskog školstva koje se sve teže nosi s osnovnim problemima, a kamoli da je u stanju uhvatiti korak s vremenom i uzorima sa zapada.

Od one reforme koju je pokušala provesti socijaldemokratska Vlada Zoran Milanovića i čije je zaustavljanje na ulicu izvelo desetke tisuća ljudi koji su tražili bolje obrazovanje za djecu, kako je kazao njen pokretač Boris Jokić, nije ostalo ništa.

Da ne ulazimo u kurikulume pojedinih nastavnih programa, evo samo jedan primjer iz velikog grada na Jadranu. I tamo su, naime, dobili naputak da ocjene ubuduće moraju unositi putem računala u elektronički imenik.

Hvale vrijedna inicijativa, nema joj se što prigovoriti, s obzirom da elektronička komunikacija pomaže i roditeljima i đacima. Na stranu što još ima onih koji nemaju kući kompjutere. Ako zagusti, već se nekako snaći. Problem je, međutim, što kompjutere nema sama škola koja bi trebala uvesti e-imenik, pa se postavlja pitanje gdje će i kada profesorice i profesori unositi te ocjene. O tome, na žalost, itko nije razmišljao. Klasičnih imenika nema, a za e-imenik treba imati kompjuter.

Uplatnice za besplatno obrazovanje

“Pa kako ćete onda?”, pitam dobronamjerno.

“Uzet ćemo blok ili pisati na papiriće”, vazda spremne učiteljice imaju odgovor na još jednu lakrdiju hrvatske države u kojoj je uvijek sve izokrenuto pa ono što je trebalo biti na početku završi na kraju.

Kad tome pridodate činjenicu da je obrazovanje formalno besplatno, a da je roditelje u dobrom dijelu srednjih škola odmah prvi dan dočekala uplatnica da uplate i do 60 eura – poput budućih zubnih tehničara - da pomognu školi da kako-tako odradi program, neće vam trebati dalje prepričavati.

Kažu da od ove godine đaci idu u “školu za život”. Prije bih rekao da je ovo „škola za smijeh“. I zaista mi dođe da poput roditelja prvoškolaca zaplačem, ali ne od radosti, nego od muke kad se svega sjetim. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.