Piše: Ramsey Zarifeh
Dolazak u prijestolnicu Sjeverne Koreje je nalik povratku u predindustrijsku eru, gdje skoro da ne postoji svjetlosno zagađenje i gdje jedini zvuk noću dolazi od neprestanog čišćenja jarka rijeke Taedong.
I gdje, čak na relativno blagoj proljetnoj hladnoći, povremeno vidimo grupice vojnika okupljenih oko hrpe zapaljenih cjepanica, kako bi se zagrijali.
Kasnije sam saznao da oni u Pjongjangu služe kao dodatna radna snaga, da žive u privremenom smještaju dok pomažu u nizu građevinskih projekata.
Redovni posjetioci Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji kažu da je na ulicama više prometa nego ikad prije. Saobraćajne gužve nisu daleko u budućnosti.
Dugovječnost “prometnih dama” – besprijekorno odjevenih elitnih policajki koje stoje na sredini prometnih raskrsnica i reguliraju saobraćaj – dovedena je u pitanje.
Saobraćajni znaci su učestaliji nego što je to bilo prije deceniju, a vidjeli smo i nekoliko primjera uličnog bijesa kada se ukrstio put pješaka i vozača.
Život elite
Pokazano nam je samo kako živi elita: ljekovite banje, kuglane, razne minijaturne pivare, te supermarket opskrbljen uvoznom robom koja se prodaje po prenapuhanim cijenama.
Niko ne bi primijetio ništa drugo osim pozitivnih stvari režima i kako su one podržane od kolijevke pa do groba.
Kad smo stigli do gigantske bronzane statue osnivača nacije, Kima Il-sunga, pitao sam ženu koja nam je bila vodič kako se osjeća.
“Osjećam emociju”, kazala je ona. Nije htjela da pojasni šta pod tim misli.
Ovo društvo se nekako drži zajedno i ne pokazuje očite znake da se polako otvara svijetu.
I dalje se, prema nekom hiru, otvaraju i zatvaraju vanjskom svijetu – što je očito iz primjera promjene stavova o tome da li stranci mogu da učestvuju na ovogodišnjem maratonu u Pjongjangu.
Nekoliko sedmica prije trke nam je konačno dozvoljeno da doputujemo.
Jedan od naših vodiča nam je kazao da oni nisu zainteresirani za dolare turista, tako da nemaju strateški pristup turizmu.
Vicevi o američkim predsjednicima
Jedna riječ koja se često ponavljala je “nepredvidivost”. Nepredvidivost režima je izazov i za iskusne poznavaoce prilika u Koreji. Ali je također i frustracija i za posjetioce koji dolaze jednom.
Ulice u centru grada se odjednom zatvoriše jer je na cestama neko važan, što znači da smo morali da odustanemo od planirane posjete muzeju i da se uključimo u 90-minutnu petlju predgrađa Pjongjanga.
Ali, nepredvidivost ima i svojih prednosti.
Naišli smo na uličnu probu za proslavu rođendana Kima Il-sunga, a imali smo i priliku da razgovaramo sa družinom plesača.
Ljudi nisu mašine i to možete vidjeti izbliza: naša voditeljica bi kazala stvari kao naprimjer: “Ovog jutra idemo na još jednu prokletu turu po gradu” i – što je još teže objasniti – pričala bi u autobusu viceve o Billu Clintonu i Georgeu W. Bushu, kao i o korejskom društvu, što je izazvalo klicanje i aplauz.
Mogu govoriti samo o Pjongjangu [i to samo o dijelovima grada gdje su nas odveli], ali to nije svijet nalik na neki ludi tematski park. Ljudi ovdje zaista žive: idu na posao, čekaju tramvaje, nekada u redovima od više stotina ljudi – i po svemu sudeći, uspijevaju da prežive.
Jedinstveni maraton
A šta je sa samim maratonom?
Biti u prilici da trčim ulicama Pjongjanga bez vodiča, da komuniciram sa publikom koja se poredala uz ulice, da se rukujem s njima, da se pozdravim s njima ili da jednostavno razmijenimo osmijehe je jedinstvena privilegija.
Zagrijavati se na atletskoj stazi prepunog stadiona Kim Il-sung, dok deseci hiljada ljudi navijaju i hrabre strane trkače je zaista nestvarna situacija.
Jedan trenutak mi je ostao u sjećanju: Kada mi je energija opadala pri kraju trke, vojni oficir, koji je stajao pored rute kojom smo trčali, iskoračio je i ponudio mi bocu vode te rekao nešto što sam shvatio kao “nemoj odustati”, osmjehnuo se i rukovao se sa mnom.
Proveli smo samo nekoliko sekundi zajedno, ali taj susret nikada neću zaboraviti.
Izvor: Al Jazeera