“Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”
Kako li se osjećao, tada već slavni dječiji i pisac za omladinu, Branko Ćopić dok je ispisivao gorki lament za ubijenim prijateljima zazivajući ubijenog druga Ziju Dizdarevića vapajem razočaranog čovjeka; onog koji je, prisjećajući se ubijene braće revolucionara, osjećao kako je sve ono za šta su položili svoje dječačke živote bezbroj puta iznevjereno? I neće proći mnogo vremena i crna slutnja nadolazeće smrti ukazat će se pred Ćopićevim očima kao ambis neuhvatljivo ledene rijeke, a ti isti dželati s ljudskim likom, kao strašne utvare, doći će po njegovu dušu da je vode u spokoj vječnosti, da bude sretna u društvu svojih ubijenih prijatelja Zije, Gorana i Hasana.
Ali, kako objasniti toliku gorčinu u riječima pisca koji je cijeli život pisao kako bi zabavio, razvedrio i razgalio svoje čitaoce, koji je humor i satiru, dječački nestašluk i raspojasano, bezazleno obješenjaštvo gajio kao prepoznatljiv životni, duhovni i spisateljski stil? Ko je mogao i naslutiti da će pisac s takvim talentom da zasmije do suza pobjeći s ovog svijeta ne ostavljajući ni riječi objašnjenja za svoj neočekivani postupak…
A možda je objašnjenje jednostavno i možda se ono krije u prostoj životnoj činjenici koju Ćopić više nije mogao podnositi i svaki put kad bi izdigao svoju svijest iz svijeta književnosti koju je stvarao, otkrivao bi da je zbilja postajala oskudnija za mnoge stvari koje je pamtio kao neuništive. Nestali su njegovi prijatelji revolucionari, s kojima je sanjao neko bolje i pravednije čovječanstvo, nestali su predjeli njegovog djetinjstva, zauvijek izgubljeni u krvavom vihoru rata i mirnodopskim potragama za boljim komadom zemlje i mekšim komadom hljeba.
Grmeč i Bosanska krajina
Sve što je volio Branko Ćopić bilo je u Bosanskoj krajini, pod planinom Grmeč, gdje je, uostalom, i rođen prvog dana nove 1915. godine, u selu Hašani, smještenom, kako je sam pisac volio govoriti, “četiri sata hoda” od Bosanske Krupe. Rano je ostao bez oca, koji je umro od “španske groznice”, pa je odrastao uz majku Sofiju, sestru Smiljku, brata Rajka i djeda Radeta, koji se toliko puta pojavio u njegovoj prozi kao dobrodušni i nepokolebljivi starac, samouk, vrijedan i odan pričama tradicije svog podneblja. Sam Ćopić tvrdio je da su njegovi preci u Hašane doselili odnekud s ličko-dalmatinske granice i da su u svijet grubih krajiških običaja donijeli mekoću raspričanosti i melanholičnu tugu koju svaki prognanik nosi sa sobom kao posjed kojeg se nikako ne može riješiti.
Djetinjstvo je upamtio kao bezbrižno i veselo i često se u svojim knjigama prisjećao tih neodoljivih noći u kojima bi se običan narod, nakon napornog težačkog rada, opuštao uz pjesme, rakiju i neobuzdanu šalu. Humor je bio nešto bez čega se nije moglo živjeti i u najtežim tenucima taj se ponosni i pomalo neotesani svijet okretao smijehu dobro znajući da veselje najbolje liječi čovjeka od brige i straha. Smijalo se svugdje, pisao je Ćopić decenijama kasnije, prisjećajući se druženja na gozbama, porodičnim pravoslavnim slavama, seoskim vašarima, u polju uz pjesmu, na crkvenim svečanostima. Odasvud je izbijao taj neukrotivi duh krajiškog čovjeka koji je trpio težak život smijući mu se oholo u lice.
U svim Ćopićevim sjećanjima djed Rade pomalja se kao titanska i mitska figura i što se više bližio kraju života, pisac je bivao svjesniji spoznaje da u književnosti više duguje tom skromnom čovjeku nego silnoj pročitanoj literaturi. Stoga i ne čudi što je o njemu uvijek pisao s mnogo emocija, hvaleći njegovu narav.
“Moj deda Rade običan je čovjek. Njegov začarani svet, sav satkan od bajki i maštarenja, mesečine i prozračne svile miholjskog leta, bio je svojevrsni svet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kada je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i razigran… Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka.”
Možda su se ove slike iz najranijeg djetinjstva urezale u Ćopićevu svijest tako duboko jer je još od đačkog doba bio primoran seliti se i lutati. Nižu gimnaziju završio je u Bihaću, tu nadomak svoje Krupe, ali ipak dovoljno daleko da je bio prinuđen mjesecima izbivati iz djedove kuće. Učiteljsku školu pohađao je u tri grada, isprva u Banjoj Luci, gdje se prvi put susreo sa svjetlima jednog grada, a zatim u memljivom Sarajevu, punom neobičnih čaršijskih zvukova, završavajući učiteljsko naukovanje u Karlovcu, provincijskom gradiću išaranom sitnim građanstvom i buržoazijom u nastajanju.
Smion i vatren u književnosti
Ako je u svakodnevnom životu Ćopić bio skroman i nenametljiv, uvijek pomalo stidljiv i suzdržan, u književnosti je bio smion i vatren. Prve priče s motivima iz zavičaja objavljuje još kao srednjoškolac, a prvu “ozbiljniju” pripovijetku, “Posmrtno ruvo Soje Čubrilove”, objavljuje u beogradskoj Politici 1936. godine. Otad se nižu pripovijetke i romani različitih sadržaja, ali uvijek pisani prepoznatljivim ćopićevskim tonom, bogati humorom i narodnim dosjetkama. I te će proze do izbijanja rata biti zabavne, poučne i pitoreskne, a tek će u godinama nakon oslobođenja zemlje Ćopić u svoje pismo ugraditi svoje partizansko iskustvo.
Baš kao i njegovi saborci Zija Dizdarević, Ivan Goran Kovačić i Hasan Kikić, i Ćopić se odmah po podizanju ustanka priključuje Narodnooslobodilačkom pokretu. Do kraja rata radio je na širenju ideja revolucije djelujući kao narodni prosvjetitelj, novinar i partizanski pisac. Uređivao je partizansku štampu, radio na opismenjavanju boraca, bio dopisnik raznih partizanskih listova i sve to vrijeme upijao slike, pejzaže, zvuke i prizore koji će se, poput Feniksa, iznova roditi u njegovim kasnijim djelima. Spremnost da sve žrtvuje borbi za opstanak naroda i zemlje najbolje je pokazao angažujući se prvih mjeseci ustanka kao politički komesar Podgrmeča. Tada je u sebi zatomio sve ono nježno, dječije i lirsko i zagrmio po selima Bosanske krajine pozivajući narod da se digne protiv nacističkog zavojevača.
Po završetku rata trajno se nastanjuje u Beogradu, gdje radi kao urednik dječijeg lista Pionir da bi 1951. napustio činovničko službovanje i udaljio se od uređivanja štampe posvećujući se isključivo pisanju. U tim godinama intenzivno piše, gradeći svoju pionirsku ratnu epopejistiku utemeljenu na vlastitim iskustvima iz NOB-a. Prikazujući u svojim romanima široku panoramu rata, uspio je istančanom psihologizacijom predstaviti raznolike ratne motive insistirajući, gotovo u pravilu, na tom prekretničkom lomu koji je rat donio u životima njegovih likova. Najsnažnije su oblikovane pripovijesti iz tzv. Pionirske trilogije, gdje je u romanima Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini prikazao suprotstavljenost dvije životne panorame – one mirnodopske, u kojoj prevladava igra i dječija bezbrižnost, i ratne, u kojoj djeca postaju “mali vojnici”, odgovorni, požrtvovani i savjesni borci.
Osjetljive prirode, Ćopić nije mogao biti slijep na nedaće ljudi svog zavičaja. Saživljen s njihovim problemima i životnim brigama, piše roman Osma ofanziva, u kojem, prikazujući kolonizaciju Vojvodine stanovništvom iz Bosanske krajine, daje suptilnu kritiku birokratskog nemara prema običnom čovjeku. Sa svakom novom knjigom postaje sve poznatiji i prepoznatljiviji, a njegov književni rad kritika obilato hvali. Dobija mnoga književna i društvena priznanja, postaje član ANUBiH i SANU-a, ali niko od tih velegradskih pozera ne primjećuje promjene u velikom piscu. Nad Brankom Ćopićem nadvija se sjena neizlječive tuge i on, otrgnut od zavičaja, koji je nestao i odvojen od ljudi kojih više nema, donosi kobnu odluku: 26. marta 1984. u Beogradu baca se s mosta u Savu, nestrpljiv da nađe toliko željeni mir.
Danas je Ćopićeva rodna kuća u Hašanima samo obična ruina. U njegovom selu više nema živog svijeta – svijet njegovog djetinjstva, pravoslavni i srpski, nestao je iz tog podneblja. O Ćopiću se rijetko kad govori, njegove knjige više se gotovo ni ne čitaju. Ako se njegovo ime kad i spomene, to najčešće bude uz porugu i pokudu, uz podsmijeh čovjeku koji je svojom maštom stvarao maštu kod toliko druge djece. Možda samo tješi jedna fantastična i nevjerovatna pretpostavka, misao podjednako grandiozna koliko i blasfemična: možda je dragi Bog stvorio negdje svijet, iza ozelenjelog brijega ili raštrkanog oblaka, u kojem spokojni počivaju partizani, revolucionari, borci za neki bolji i ljepši svijet i možda baš u tom svijetu zajedno (a kako drugačije?) u razgovoru i igri vrijeme provode Branko, Zija, Goran i Hasan.
Izvor: Al Jazeera