Onima koji nikada nisu čuli za Roya Orbisona vijest da taj popularni glazbenik uskoro kreće na turneju po Velikoj Britaniji ne govori mnogo. Tek kada im kažete da je pjevač plačljivog glasa, čiju su pjesmu Oh Pretty Woman sigurno čuli bar jednom umro prije 30 godina vaša će opaska i kod njih pobuditi pažnju.
Možete im tada spomenuti i da je Ronnie James Dio, također preminuli pjevač grupa “Rainbow” i “lack Sabbath”, krajem prošle godine započeo turneju predvidivog naziva “Dio Returns”. I Orbison i Dio nisu, naravno, nekim čudom doslovno uskrsnuli, jer tu bi vijest zasigurno registrirali i oni koji za spomenutu dvojicu nikada nisu čuli. Na turneji su, naime, njihovi hologrami, koji ih, kao u Orbisonovom slučaju, održavaju na životu i desetljećima nakon smrti.
Na američkom Superbowlu, američkonogometnom spektaklu održanom prije desetak dana u Minneapolisu, živuća pop zvijezda Justin Timberlake upriličio je nastup s pokojnom pop megazvijezdom Princeom, koji je tako u svome rodnome gradu također oživio u trodimenzionalnom hologramskom obličju. Za razliku od Orbisonovog sina i Diove udovice, koji su ushićeni scenskom reanimacijom svoga oca, odnosno muža, Princeova obitelj nije bila nimalo oduševljena njegovim “ustajanjem iz groba”, budući da je on sam još za života prezirao takvu vrstu uskrsnuća.
‘Slavni mrtvaci ustaju iz grobova’
No, tko pita familiju, fanovi su važniji. Hologramski identiteti preminulih zvijezda, koje kreiraju i čija prava posjeduju brojne kompanije u tom skupom, ali i unosnom biznisu, sve su popularniji, jer lista preminulih pop-zvijezda iz godine u godinu neumitno biva sve duža. Sjetimo se i da je blagopočivajući Elvis Presley otpjevao duet s Celine Dion u finalu “Američkog idola” 2007. godine, a legendarni američki reper Tupac Shakur spektakularno “oživio” i nastupio na festivalu “Coachella” 2012. godine, desetljeće i pol nakon što je ustrijeljen na ulici.
Čini se da u budućnosti, koja je u neke dijelove svijeta već odavno stigla, više nećemo znati ni tko je živ, a tko mrtav. Gdje god se čovjek okrene, slavni mrtvaci ustaju iz grobova, dokazujući tezu da je u industriji zabave smrt tek usputna nezgoda u karijeri. Ustvari, smrt je unosan biznis, a spomenuta industrija u digitalnom dobu ne živi samo od klasičnih memorabilija, “tribute to” koncerata i reizdanja starih albuma preminulih zvijezda, već i od njihove reanimacije.
Hologrami ne nude samo iluziju života mrtvih, nego i iluziju same smrti. Smrt je vrlo živi segment popularne kulture, koja nam isporučuje ne samo priču o besmrtnosti umjetnikovog djela, već i samog umjetnika. Kršćanski motiv uskrsnuća u virtualnoj stvarnosti današnjeg posthumanog društva dobio je posve novu dimenziju. Digitalno uskrsnuće preminulih pjevača (s mrtvim glumicima to je, ipak, teže izvedivo) sada je već dio utabane staze kojom ide globalna industrija zabave. Smrt se eksploatira i na njoj se zarađuje, a mrtve pop-zvijezde su i dalje “funky” i “sexy”.
A s ovu stranu života ušli smo u razdoblje kada biološka neumitnost sustiže heroje naše mladosti. Generacije koje su odrastale 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća suočavaju se sa smrću pjevača, glumaca, pisaca… koji su obilježili njihove formativne godine. Čitava jedna era pop-kulture je na izdisaju i, bez ikakvih zlokobnih primisli, valja znati da će u idućih desetak godina s ovoga svijeta otići većina onih (preostalih) koji su nas svojim stvaralaštvom odredili i osobno i kolektivno.
Nedostaje nam opipljiv čovjek
U zadnjih nekoliko godina umrli su David Bowie, Prince i Michael Jackson i Leonard Cohen. Otišli su i Marquez i Mirko Kovač i Gunter Grass. Nema više među živima ni B.B.Kinga, Chucka Berryja, Rogera Moorea, Muhammada Alija, Johanna Cruijffa… S nama više nisu i Umberto Eco, Esma Redžepova, Sam Shepard, Hugh Hefner… Umrli su Prle, Smoki, Bata i Boris. I Arsen i Kemo. Odlazak junaka naših mladosti (namjerno pišem u množini, jer niz je generacija zahvaćenih tom zvjezdanom korotom) dokaz je i našeg starenja.
U popkulturnom sazviježđu smrt je, kako rekoh, usputna nezgoda, nešto poput istegnuća mišića. Bližnji će osjetiti njihov fizički izostanak, ali industrija slave i besmrtnosti već je toliko tehnološki moćna da mrtve održava na životu i iz njih crpi novu kreativnu energiju. U globalnim koordinatama život poslije smrti nastavlja se u bespućima virtualnih stvarnosti i hologramskim iluzijama. U našim lokalnim koordinatama još uvijek smo nekako prizemljeniji, nevirtualni.
Znamo da Ljubiša Samardžić više neće glumiti, a Arsen komponirati i pjevati čak ni hologramski. Naričemo nad smrću bližnjih nam junaka i idola. Njihove smrti doživljavamo životnije, tragičnije i beznadnije. Kad ode, nama nedostaje opipljiv čovjek, ne laserski hologram.
Izvor: Al Jazeera