Oglasi

Ulični svirači u Meksiko Sitiju - čarolija iz djetinjstva

Ispričala mi je svoju životnu priču... Pjeva i svira na ulici od svoje osme godine...
Mariachi i njihova muzika su danas lična karta MeksikaUstupljeno Al Jazeeri

Svi imamo dječije snove i fantazije. Neke ostvarimo a neke nikada ni ne dosanjamo. Meni je Meksiko bio san, muzika te daleke zemlje koju sam kao mala djevojčica mogla samo zamišljati, slušajući Slavka Perovića i njegovu „Posljednju pjesmu“, koju je tako osjećajno i izražajno pjevao sa vokalnim triom „Paloma“.

Da ne govorimo o pjesmama koje smo svi rado pjevali i slušali u bivšoj nam državi, poput „Mama Huanita“, ( trio Tividi), ili Malaguera Salerosa.

Kad sam odrasla, put me nekoliko puta odveo u Meksiko. Više me tamo nije vukla samo muzika iz djetinjstva i fantazija o ljudima sa velikim sombrerom i mariachima pod prozorima zaljubljenih dama, već su to sad bile još sofisticiranije želje da upoznam kulturu te zemlje, njene slavne slikare poput Fride Kahlo i Diega Rivere, da posjetim čuvene meksičke piramide.

Priznajem, želja da upoznam muziku „mariachija“, uvijek je dominirala.

Zvuci violine

I tako, rano ujutro, između sna i jave, bude me umilni zvuci violine, u mom butik hotelu, na najdužoj ulici u gradu Meksiko Sitiju, koja se zove Insurgentes. Znate onaj osjećaj kad se budite i sanjate, ustajete i ponovo liježete. A ja ne mogu da vjerujem. Rano je jutro, još svi spavaju. Umorna sam od jučerasnjeg cjelodnevnog izleta i posjeta piramidama u Teotihuacanu. Trebalo je pola dana obilaziti taj drevni grad Asteka, sasvim drugačiji od kulture Maja. Bas mi je trebao i dug i čvrst san. Ali, evo, orkestar Mariachi žive muzike mi je pod prozorom. Da li ju je neko naručio? Koja to srećnica ima momka u orkestru koji joj tako umilno svira na violini, trampetima i  violama ?

Pa, eto, sad si tu, slušaj i uživaj! Završava se jedna pjesma.. pa druga. pa treća..I kad pomislim sa žalom da sam već uskraćena od daljeg uživanja u predivnoj muzici ovog, po svemu sudeći, familijarnog benda, koji na taj način zarađuje novac za život, oni počinju novu pjemu. Sjetim se onda jednog citata , muzičara koji opisuje mariache muzičare kao „neustrašive pred notama, intonacijama, tehnici i ženama“. Što ženama? Pa to su kaže foleri koji se po svu noć pjevajući udvaraju svojim draganama, jer znaju da njihova muzika ide pravo u srce!

Pa, eto, i meni je pravo u srcu, bez dragoga koji mi pjeva pod prozorom.

I danas kad se sjetim tog divnog jutra u Meksiko Sitiju, prođu me lijepi žmarci i osjećaj neprolazne ljepote i uživanja.

Sutradan sam se raspitivala ko čini taj orkestar, i zašto su svirali tako rano i tako dugo. Na recepciji mi rekoše da ih je otac jednog mladoženje, koji je odsjeo u hotelu sa svojom draganom, naručio da ih tako na tenane bude iz najljepšeg sna u njihovim mladim životima. I još mi rekoše da se mogu uvijek naći na trgu Zocalo, više poznatom kao Ustavski trg ( Plaza de la Constitucion), jedan od najvećih trgova na svijetu. Bila sam već nekoliko puta na tom trgu, gledala uživo performance raznih umjetnika, mahom plemenske plesove sa svih strana Meksika, ali ovu jedinstvenu grupu, nisam primijetila. Tog jutra su bili u crnim odjelima, sa raznim šljokicama.. Praznično odjeveni.

Poslije dva dana pretrage po Zocalu, našla sam ih na jednm sporednom trgu, svirali su ispred dobro posjećene kafane, i silno sam im se obradovala.

Čim su napravili malu pauzu, prišla sam ženi koja je strasno svirala i jos ljepše pjevala.. i započela razgovor o njihovim životima. Jako se obradovala i kad je čula odakle dolazim i koliko volim muziku mariachija.

Ispričala mi je svoju životnu priču. Počela je da pjeva i svira na ulici već od svoje osme godine. I ovo nije njena familija, ovo su se sakupili razni umjetnici iz različitih slojeva i dijelova Meksika. Sve ih je odabrao glavni šef orkestra, vlasnik i pregovarač svakog posla za njih. Zarađuje između 50 i 100 dolara po večeri i jako je zadovoljna. Samohrana je majka i ima dva sina koja takođe pokazuju interes za muziku i za pjevanje. Na uho mi prošapta:“ Jedan je zaista talentovan, a jedan nema baš nikakvog talenta za sviranje.. ne znam sta ću sa njim“.

Pjevač, a ne svirač

Preporučila sam joj odmah da pročita jednu divnu knjigu od S.D Smitha : „El Meyer Mariachi del Mundo“, u kojoj tačno opisuje situaciju u kojoj se možda i ona nalazi. Priča je o malom dječaku Gustavu, koji je sanjao da bude dio porodičnog orkstra mariachija , ali nije imao nimalo talenta da svira bilo koji instrument. Niko od ukućana mu nije dozvoljavao ni da priđe violini ili nekom od instrumenata, i on je bio beskrajno tužan. Jednog dana je otišao malo podalje od kuće u dio tihog parkića da se isplače. Na kraju, počeo je tiho da pjevuši. Osluškivao je svoj glas. I počeo ponovo. I opet ponovo. Glasno. Glasnije, dok nisu došli ljudi iz obližnjih kuća da čuju ko to tako pjeva. Prepoznali su malog Gustava, koji je sad pjevao kao najljepši slavuj. Svi su bili zadivljeni i ushićeni da je baš ovog trena Gustav otkrio svoj prelijepi glas i shvatio da zaista može biti ono što je oduvijek sanjao: mariachi , pjevač a ne svirač.

Glasno se nasmijala  i reče. „Probaćemo i to...daj Bože! Ali je poučno. Dakle, ne napuštaj nikada sebe...pronaći ćes svoje vrijednosti samo ako se usredsrijediš sam na sebe!“

Nadam se da joj je ta životna priča pomogla da razumije svog vlastitog sina.

Mariachi muzika je još uvijek na mojoj top listi slušanja muzike drugih zemalja. Uvijek me nešto o njima zaintrigira . Nedavno sam se usredsredila na zadatak da pronađem odakle potiče  riječ Mariachi i sta je zapravo ta muzika i koliko znači za Meksiko, koliko ljudi tu zemlju i ljude zavole kroz tu muziku, poput mene.

Mariachi dolazi, kažu stručnjaci , od francuske riječi „marriage“, vjenčanje. Kad su Francuzi okupirali Meksiko 1860. godine ( a mogli su lako, pošto je tada Amerika bila zarobljena u sopstvenim problemima oko građanskih ratova), prvo što su prigrlili je muzika uličnih svirača. Pozivali su ih na mnogobrojne zabave i naročito na svadbe, kad se god neko od francuza ženio. Po tom su, kažu dobili ime, svirači na svadbama ili kombinacija španskog i francuskog: mariachi.

Mariachi i njihova muzika su danas lična karta Meksika. Njegov identitet sa takosima, tortiljama sa sombrero šeširima i zanosnim osmjesima njihovih ljudi. Neposredni su, ljubazni, i druželjubivi, kao i svi stanovnici ove predivne zemlje. Ples i muzika im je u krvi. Ako znate istoriju mariachija, onda znate i istoriju Meksika.To je nekako poveznica, kao što je i meni bila od djetinjstva. Zato sam se tako osjećala te nedavne noći u mom butik hotelu: kao djevojčica. Ushićena i preplavljena emocijama jer njihova muzika je zaista dirljiva.

Podignu ti raspoloženje za čas i zaboraviš na sve brige. Oni su dobar razlog što Meksiko posjećuje tako veliki broj turista. I meni se zbog njih uvijek ponovo ide u tu prelijepu zemlju. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.