Ulicama Sarajeva prolazio 87 godina i nije ih se mogao nagledati

Boro Spasojević je svojim fotografijama produžio život Sarajevu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Edina Kamenica

Došao je s malim zakašnjenjem na naš susret i, manirom gospodina, dugo se izvinjavao. Ali, kome je bilo do tih nevažnosti spram fotografija koje je odmah izvadio iz džepa, stavio na sto, i počeo ih objašnjavati. Jednu je Aleksa Štrbo napravio 1. maja 1949. godine, na njoj je bila košarkaška juniorska ekipa Društva Sarajevo, čiji je član bio i on – mr. arh. Boro Spasojević.

“Evo nas u dvorištu kuglane koja se nalazila otprilike tamo gdje je sada BBI”, govorio je, prisjećajući se da je ista ekipa, godinu ranije, u Splitu osvojila treće mjesto na jugoslovenskom takmičenju.

“A sami smo tada vodili treninge u FIS-u. Upute smo dobivali od Ace Geca”, nastavljao je poznati sarajevski arhitekta i ništa manje poznati rukometaš (bio je proglašen sportistom BiH), košarkaš, atletičar, koji se bavio i glumom, i horskim pjevanjem, bio jedan od osnivača muzičkog okteta….

“Moja mladost je vezana za vrijeme u kojem se tražila kompletna ličnost, pa nije onda čudo da sam i ja, iako najpoznatiji po rukometu, krenuo od boksa. Odmah nakon oslobođenja Sarajeva, u Sportskom domu, Aco Savić i ja smo odigrali prvi bokserski meč. Sudija je bio Sveto Ćuk, zvani Brada, a naš trener je bio Ferid Kulender, bivši prvak Balkana.”

‘Monstruozna betonska i staklena čudovišta’

Sjedili smo u “Vatri”, koja se u te prijepodnevne sate polako punila. Niko nije prošao pored nas a da ga nije pozdravio i razmijenio neku šalu ili anegdotu. Mi, u redakciji Oslobođenja pripremali smo 25.000. broj, a Boro Spasojević je počeo, kao da je to nešto sasvim obično, redati imena velikih novinara koji su karijeru počinjali u našoj sportskoj rubrici. Bila sam iznenađena: “I Efraim Kurtagić je tamo radio?”.

“I dr. Puba Mateović, i Pavle Lukač, i Džavid Husić, i Milenko Podboj, koji se prvi u nas bavio sportskim temama”, nabrajao je Spasojević, i ponovo išao od jednog do drugog lika na fotografijama.

Svima je znao imena, koje su škole završili (mahom su to bili fakulteti), čime su se bavili… Ni ne znam kako, a već smo pričali o arhitekturi Sarajeva o kojoj je on pisao stručno, toplo, autentično. Uzdisao je zbog monstruoznih betonskih i staklenih čudovišta što remete disanje grada, zaklanjaju mu pogled na Trebević…

Oh, kakva su bila njegova kazivanja o omiljenom izletištu, posebno zimi kada su se smrznuti sarajevski mladići spuštali niz padine na ligurama, na ručno pravljenim skijama. Prisjetio se Koševa i nekadašnjeg tamošnjeg jezera, i raspjevane Bembaše, i jalije, i behara u Mehaginoj bašči, i Beledije, zgrade uz Vijećnicu i njegove velike želje da se ova ne sruši, zbog čega se nekoliko puta javno obraćao vlastima. S gorčinom je uzdisao nad nesmanjenim urušavanjem antifašističkog spomen-obilježja Vraca, i nad dunđerskim rekonstrukcijama marindvorskih zdanja, spominjao je svoje peticije Državnoj komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika…

Sin grada 

Naših “pet minuta” pretvori se u priču za pamćenje, o kojoj razmišljam i sada nakon što se, u ponedjeljak, Boro Spasojević preseli na groblje Bare – on, koji je uvijek isticao da je sin grada, čijim ulicama je prolazio 87 godina, i opet ih se nikad nije mogao nagledati. Zato, nemojte se začuditi ako ga vidite kako, uz zarazni smijeh, razgovara s prolaznikom na pijaci Markale, ili da s prodavačima novina i prvih proljetnih ljubičica sjedi na zidiću kod Katedrale…

Nikako nije slučajno tu: takođe veliki zaljubljenik u Sarajevo, slikar Mario Mikulić je, iz ateljea u obližnjoj zgradi, prenosio prizore s ulice na svoje platno i, kao i Boro svojim fotografijama, produžio život gradu, koji, a to i pjesnik Mejli reče, uza sve što mu se radi i što mnoge boli, ipak nema mane.

Izvor: Al Jazeera