Ubice na ulicama brže i jače od policije i tužilaštva

Znači li to da oni koji imaju pare i moć, mogu nekažnjeno da rade što hoće i ponavljaju svoje greške jer znaju da im se ništa neće dogoditi? (Anadolija)

Piše: Nihad Đozić

Nakon snajperista u ratu, bahati vozači su, vjerovatno, drugi najveći ubica u Sarajevu. Karakteristični su po tome što ne biraju žrtve. Staro, mlado, na pješačkom ili trotoaru, njima je svejedno – gaze sve redom. Ne može im niko ništa, jer brži su i veći od policije, tužilaštava, sudova, vlasti uopšte. Od onog što se zove preventivni i represivni aparat koji je ‘tigar na papiru’ osim kad je sirotinja u pitanju.

Ko su ti (mladi) ljudi kojima je ‘bijes’ udario u glavu? Ko ih doveo u to stanje, i ko stoji iza njih? Mi, uglavnom, saznamo ponešto o žrtvama: sinoć su u Sarajevu stradale dvije studentice, iz Bugojna (Selma A.) i Bosanske Krupe (Edita M.), koje su roditelji, u želji za boljim životom, poslali studirati u Sarajevo, a o ‘egzekutoru’ (mediji pišu da je to izvjesni Sanjin Sejfić) najčešće unaprijed znamo sve jer je ‘već odranije poznat policiji’. To je matrica koja se uporno ponavlja, u ovom slučaju: da je pritvaran nekoliko puta, da učestvovao u tuči i pucnjavi ispred kafića ‘Que pasa’ na Džidžikovcu, da je zadobio ubodne rane nožem.

I gdje je tu preventiva?

Dvadesetpetogodišnji Sejfić je vozio brzinom 100 km na sat (!) ulicom Zmaja od Bosne u smjeru centra i, kod Zemaljskog muzeja BiH, na obilježenom pješačkom prelazu prošao kroz crveno i udario nesretne djevojke. Potom je, kao mnogi prije njega, pobjegao. Što znači, nije se zaustavio ili potrčao da pomogne, da vidi može li išta popraviti (u svom jadnom životu), može li svoju bahatost nadoknaditi elementarnom ljudskošću ili će ostati što u duši jeste. Kukavica koja nema hrabrosti preuzeti odgovornost za svoja nedjela, hrabra je samo na papučici gasa.

Konkretna imena ne znače puno (javnost to brzo zaboravi), ali pokušajte izvan konteksta medijskog linča na koji smo primorani (jer institucije ne rade svoj posao), zamisliti majke i očeve tih djevojaka, koji su svoje najveće bogatstvo povjerili glavnom gradu države da ih čuva i brine o njima, da pazi da im se ništa loše ne dogodi. Na kraju, da brinu o sigurnosti svih svojih građana jer su za to plaćeni.
Ako ne mogu, neka prepuste svoja mjesta onima koju mogu.

Kriminalci u svim slojevima društva

Pogotovo što ovo nije prvi put, a ako se javnost ne probudi, nažalost, neće biti ni posljednji. Treba pomenuti i nesretnu Havu Dovadžija koju je, na sličan način, usmrtio Samir Rastoder. Nikada nije rasvijetljeno kakvu je ulogu u toj nesreći imao Irhad Radončić, sin u to vrijeme aktuelnog ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH. Ili, recimo, sin folk pjevačice Hanke Paldum, koji je nekoliko puta ‘nasrtao’ na pješake, ali se izvukao sa minimalnim posljedicama.

Znači li to da oni koji imaju pare i moć, mogu nekažnjeno da rade što hoće i da ponavljaju svoje greške jer znaju da im se ništa neće dogoditi? Korupcija i neodgovornost doveli su društvo na rub propasti, na ivicu provalije. Ne pomažu ni betonske ograde na sarajevskim tramvajskim stanicama koje služe da se tatini i mamini sinovi i kćeri, ne zalijetaju u nesretnike koji čekaju gradski prijevoz  jer drugog nemaju. Bez potrebe se postavljaju kamere na saobraćajnicama kada policija, tužilaštva i sudovi površno rade svoj posao.

Istina, nije to samo sarajevski i bosanskohercegovački fenomen… Ništa bolje nije ni u regionu. Sjetimo se samo slučaja sina Željka Mitrovića, vlasnika TV Pinka, koji je na pješačkom prelazu u ulici Kneza Miloša u Beogradu usmrtio djevojku. Da li mu se nešto dogodilo? Naravno da nije jer su se ‘pogodili’ i stvar je zataškana. Ili, nedavni slučaj u Koprivnici – vidjećemo šta će biti u vezi nesreće u Koprivnici kad je mlada djevojka (22 godine) na autobuskom stajalištu nanijela smrtne posljedice dvogodišnjem djetetu, a oca smjestila u bolnicu.

Govoriti o uzrocima takvog stanja u prometu, prilično je teško i komplikovano. Previše toga utiče na alarmantno visoku smrtnost i materijalnu štetu. U svakom slučaju, primjetna je bahatost i agresivnost privilegovanih sugrađana koji svojoj djeci kupuju skupe i brze automobile, neprimjerne za njihov uzrast. Pa, kad se nešto desi, obično novac rješava probleme.

Ali,  tako se stvara kriminalni milje i bolesno društvo. Griješe svi oni koji misle da su sitni i krupni kriminalci samo na margini društva… Sila, moć, pohlepa, zavist, kriminal, agresivnost, bahatost, primitivizam, korupcija, uvukli su se u sve slojeve i zato je tako kako jeste – da moramo spašavati gole živote jer počinioci sitnih i krupnih krivičnih djela ostaju nekažnjeni.

Neki misle da je to demokratija. 

Izvor: Al Jazeera