Piše: Zvonimir Nikolić
Vjerovatno nigdje na svijetu ne postoji veći broj sugrađana koji će te sa prezirom gledati (čim se malo odmakneš) i ogovarati, ako si svojim uspjehom u životu malo digao glavu više od prosječno zamišljenog dizanja glave za jednog Sarajliju.
Iako cijeli svijet negdje žuri, u Sarajevu nikad nije žurba. Valjda smo nekako svi navikli da sve ide nekako bez srkleta i nervoze. Kada bi se zbrajali razgovori i poslovni dogovori “na kafi”, vjerovatno bi neka statistika pokazala da smo u tome svjetski šampioni.
Uostalom i naši pozdravi su bez srkleta – “Đe si? Š'a ima?”, ali i odgovori: “E'o”.
I sve rečeno.
Nigdje na svijetu se više ne mrze navijači FK Sarajevo i FK Željezničar. Ali preko društvenih mreža. Ti isti koji tokom dana “laju” jedni na druge, navečer sjede zajedno i smiju se komentarima koje su sami pisali.
A i to “lajanje” u kojem i sam vrlo često učestvujem, svodi se na broj titula, broj osvojenih kupova, pa se malo krene po historiji i dođe do podatka da je jedne godine Sarajevo izbacilo Želju iz lige, a da je Željo osnovan 25 godina prije Sarajeva.
Kada se dođe do prvog podatka ko je kome oteo kojeg igrača po dekretu, onda se vratimo na finansije i prepucavamo se ko je jeo viršle prije par godina a kome je isključena voda zbog neplaćenih računa.
I opet ćemo i pored Facebook antagonizma u svoja četiri zida, svi navijati za Sarajevo protiv Poljaka i navijati za Želju protiv Mađara.
Kako su neboderi dobijali imena
I sam pojam “zvijezde” u Sarajevu je vrlo relativan. Iznjedrilo je Sarajevo mnoge muzičke zvijezde. Teško bi bilo sve i pobrojati. A opet, i dan danas mnogi će reći da je najbolja sarajevska grupa ikad bila SCH, čiji su plakati stidljivo bili postavljeni po platanima oko “velikog parka” i na nekoliko bandera u gradu.
Ne sjećam se da sam ikad vidio (doduše, možda sam i zaboravio da jesam) neki njihov spot na TV-u. Oni su postali legende na neki drugi način. Samo Sarajevu poznat.
Ne znam kako su neki dijelovi grada dobijali imena, ali se dosta dobro sjećam imena nekih zgrada koja su u “moje vrijeme” nastala. Tako imamo “Vranicine” nebodere na Čengić vili ili “Gorenje” nebodere na Skenderiji , koji su imena dobili po reklami koja je stajala na vrhu nebodera. “Rapidov” neboder na Skenderiji je dobio ime po prodavnici u prizemlju.
Često smo kao djeca znali gledati u izlog te radnje u kojoj su svojevremeno bili izloženi najnoviji modeli satova “eminentnih” proizvođača “Ruhla” i “Poljot”. JAT-ov neboder je dobio ime po JAT-ovoj poslovnici. Tu je i “Palmin” i “Velanin” neboder.
Hajde, to mi je nekako i razumljivo, to su skoro jedine radnje u tim objektima. Ali ostaće mi vjerovatno nepoznato zašto se zgrada kod Željinog stadiona zove zgrada “Lorisa”.
Kad se sjetim da su u toj zgradi prije rata (kada je napravljena) bile prodavnice “Alpina”, velika samoposluga, predivni restoran “Martini” naših prijatelja Fikreta i Seje, pa prodavnica fax aparata, onda i kafići “Di-di” i “Makijato”, trafika, frizerski salon, nekako mi se činilo da je prodavnica sportske, lovačke i ribolovačke opreme “Loris” možda imala i najmanji promet u toj zgradi.
Isti slučaj je i sa zgradom “Metalka” koja je dobila ime po istoimenoj prodavnici. Iako ni ta prodavnica nije bila najveća u nizu radnji. A ipak cijela zgrada se zove po njoj.
Zašto? Vjerovatno niko ne zna.
Dijalozi Sarajlija
Donekle mi je i razumljivo što se ona šarena žuto-zelena zgrada zove “Papagajka”. Bojama i asocira na neku vrstu papagaja. Ili što se jedna “napucana” zgrada u Sarajevu zove “Karingtonka” jer je napravljena u vrijeme Blejkovog “hadžijanja” na TV-ekranima.
Većine tih reklama i prodavnica odavno nema. Mi stariji znamo razloge zašto se koja zgrada tako zove. Oni mlađi, mogu samo da nagađaju zašto se oni neboderi zovu “Gorenje” ili ona dugačka zgrada “Loris”, a nove generacije će vjerovatno dati neko drugo ime “Tomosovoj” zgradi na MarinDvoru.
I teško je nekome objasniti dijalog Sarajlija:
– Oooo jarane, hajmo na kafu!
– Ha'e!
– Šta ”š ti?
– Sarajevsku točenu!
– Ja ću ovaj Staropramen da probam.
Uz obavezno dozivanje konobara na kraju: “Š’ naplatit’?”
A otišli su zapravo – na kafu. Iako ta kafa može biti samo kafa, a može biti i sve ostalo.
Zato nije ni čudno razmišljanje jednog stranog ratnog reportera, nakon boravka u Sarajevu:
– Ono nigdje u svom životu nisam vidio… Ono je blesav grad.
– Kako? Po čemu?
– Ne znam… Padaju na grad stotine granata, hiljade metaka, svi negdje hodaju, šetaju, sjede… Svi su vani…
– Dobro, moraju ljudi negdje, možda imaju nekog posla, obaveza…
– Da, ali… Kako objasniti da kad padne kiša nema nigdje nikoga?
– E, to ne znam.
Ne znam ni ja. Ali i ja sam valjda šetao pod granatama i bježao od kiše. Valjda to tako ide u Sarajevu.
P.S. Željo je pobijedio Ferencvaroš u sred Ferencove varoši Budimpešte. I najviše čestitki sam dobio od “smrtnih neprijatelja”, navijača FK Sarajevo, dragih mojih “Pitara”.
P.P.S. Samo, nemojte im reći da ih volim. Pokvariće se ugođaj prepucavanja.
Izvor: Al Jazeera