U Podgorici su sve bebe iste

Pod zdravstveno-sanitarnim nadzorom bilo je 46 osoba koje su boravile u područjima pogođenim korona virusom (Al Jazeera)

Postoji u filmu Once upon a time in America (Bilo jednom u Americi, 1984.) jedna divna scena, koja je i te kako doprinijela što je taj film uzdignut na nivo remek djela i što je i danas potpuno nov, uzbudljiv i savremen. Podmitljivi funkcioner-policajac (koga igra fenomenalni Danny Aiello) ima četiri kćerke i jedva je dočekao da dobije sina. To što je na funkciji a korumpiran je, kao i to što misli da se cijeli svijet vrti oko sinova zaista zvuči kao da je riječ o zadrtom Crnogorcu, a ne Amerikancu. Nego, u filmu kriminalci ucjenjuju policajca-funkcionera, i udaraju bez emocija tamo gdje boli najviše. Mijenjaju novorođenčad u bolnici u trenutku kad on konačno dobija sina, podmeću policajcu drugu bebu. On dođe kući i otkopča pelenu, ima šta da vidi. Ženski polni organ umjesto muškog.

Jaka scena koja se završava tako što ležerni kriminalci nakon uspješne iznude izgube spisak po kom su izmiješali bebe, te s toga jedan od njih nakon što ih nanovo pomiješaju kaže kako će eto, neka djeca ipak biti rođena pod srećnom zvijezdom, a neka ne.

Kriminalci se smiju. Njihova beskrupuloznost nema kraja. Poigrali su se u startu sa nečijim životima. Čudo od scene, i čudo od filma. Smisao života u par kadrova i dokaz da sve, pa i čin rođenja, krvi, tradicije i korijena može biti potpuno izvrnut i banalizovan.

Život u filmu

Da građani Crne Gore žive u filmu, i to u ozbiljnom gangsterskom filmu koji naginje tragikomediji dokazao je slučaj iz porodilišta kliničkog centra Crne Gore. U Podgorici, u glavnom gradu nezavisne i suverene države Crne Gore, od nedavno članice NATO pakta i države koja za sebe uporno tvrdi da je lider po bezbjednosti u regionu i da nevjerovatnom brzinom hita ka Evropskoj Uniji, e, baš u toj Crnoj Gori roditelji su novorođenče u Kliničkom centru preuzeli i krenuli ka kući, i naravno bili su presrećni.

Sve do trenutka kad otac nije uvidio da dijete i ne liči baš na ono koje su po rođenju imali priliku da vide. Nešto je trulo u državi Montenegro, kao i u zdravstvenom sistemu. Roditelji su se vratili, i utvrđeno je da su im u bolnici dali drugo dijete, da broj na ruci bebe ne odgovara onom koji ima majka.

Podigne se odmah velika prašina u medijima, javljaju se redom načelnici i ministri, a gubi se iz vida jedna suštinska stvar, a to je da je klinički centar i zdravstvo Crne Gore roditeljima bebe neke od najljepših trenutaka u životu potpuno izokrenuli. Taj trenutak odlaska kući iz bolnice, sa bebom u naručju je trenutak koji beskrajno znači roditeljima i pamti se. To svima promiče, jer, kao da je važno ko je kriv u državi gdje kad bi se sudilo pravedno, pola naroda bi bilo za nešto procesuirano. Promiče svima da je poenta u roditeljima i djetetu, a ne u tome ko je u zarđalom sistemu najviše korodirao.

Kao da se cijela Crna Gora digla na noge, svi kao da su se odjednom uplašili, jesu li i oni, i njihova djeca zamijenjeni. Vjerovatno da je prethodnih dana mnogo više zvonio telefon u firmama koje nude provjeru i analizu kompatibilnosti DNK. Jedan slučaj uzdrmao je državu.

Smjena direktora Klinike

Ministar zdravstva Kenan Hrapović je smijenio direktora Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vojislava Miketića. Vjerovatno je ugrabio da neko ne bi njega prvo smijenio, kao zasigurno najodgovornije lice za ovaj slučaj. Protiv medicinske sestre koja je dala roditeljima pogrešnu bebu da vode kući podnijeta je krivična prijava od menadžmenta kliničkog centra Crne Gore. Menadžment Kliničkog centra (kako to lijepo i neodoljivo neozbiljno zvuči) izrazio je čak sumnju da je riječ o sabotaži, a ne da je posrijedi slučajni propust medicinske sestre. Odjednom sankcionišu, smjenjuju, uvode naknadnu disciplinu, ali prevelika se prašina podigla. Načelnica nudi ostavku, digli se i neki ljudi pa bljuju frustriranu vatru, kao da je vrijeme lomača i giljotina. Uznemirena je javnost potpuno, a vlast svim silama pred lokalne izbore pokušava da loptu prebaci na tuđ teren i minimizira napravljenu štetu.

Samo od sebe se postavlja pitanje, ako se tako igraju životima, u instituciji kao što je Klinički centar, u sektoru gdje se rađaju bebe, ako ih zamijene kao da je riječ o glavici kupusa, ako je takvo stanje tamo gdje život počinje, što li onda rade sa državnim budžetom, što može da se desi u Ministarstvu finansija, policije, inostranih poslova, a da ne pominjemo Ministarstvo turizma. Nakon ovog slučaja, njima je baš sve oprošteno. Unaprijed.

Sve je oprostivo, i ne postoji čin zbog kog će neko da se posrami i samostalnom odlukom podnese ostavku, a da prije toga ne bude prisiljen od javnosti ili nadređenih da se skloni zbog sramote i učinjenog.

Narod je navučen na afere i skandale, i skoro svake nedjelje novo ubistvo, pokušaj ubistva ili pronevjera naiđe i potre sve od prošle nedjelje. Zato političari vješto koriste prilike i jednostavno se primire nekih nedjelju dana, dok ne naiđe nova afera, jača od njihove, i sve je narod zaboravio u međuvremenu.

Zato je stvarnost u Crnoj Gori znatno uzbudljivija od svih filmova i predstava koje se naprave, jer nijedan film još od Živka Nikolića do Serđa Leonea, Felinija i Kopole na ovamo nije dotakao stvarnost crnogorsku, jer stvarnost je uvijek na ivici između dobra i zla, surova sprdnja i potpuno „nestvarna stvarnost“. Zato mnogo ljudi misli da su Crnogorci duhoviti, da su puni viceva, a oni samo prepričavaju svoju i stvarnost svojih prijatelja, pa ih katkad bude sramota da ljudima koji to slušaju kažu da nije riječ o izmišljenom vicu već o životu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera