Svijet nije ni fair ni ne-fair. Recimo da je to moderna, suvremena i u skladu s time donekle cinična nadogradnja Descartesovog “Mislim, dakle jesam”.
No, nije zbog toga manje ‘clare et distincte’, jasna i razgovijetna, a pogotovo nije irelevatna, nejasna ili nerazgovijetna činjenica.
Ista ta izvjesnost postojanja postoji i u osjećaju, kao i u razumu i umu, čak i onda – možda i najviše onda – kada nas je strah.
Strah koji se danas manifestira kao više ili manje neodređena zebnja, tjeskoba i opori humor koji stvarnost dovodi na granice nadrealnog kao način borbe s prijetnjom korona virusa s kojom – ruku na srce – nitko ne zna što bi zapravo radio, niti zna je li odabrao pravi i učinkovit način borbe, polako dobiva realan oblik.
Oguglavanje na strah i postavljanje pitanja
Kako vrijeme odmiče, iako opasnost nikako nije prošla, dolaze vijesti o sve manje zaraženih u svijetu, sve manje smrti, na naslovnice se stidljivo, ali svakim danom sve više vraćaju teme koje nemaju veze s korona virusom, poput vijesti iz crne kronike i slično.
Već dulje vrijeme kao neizbježna, ali sve više dominantna tema, umjesto zdravstvenog pitanja probijaju se medijski i stručni tekstovi koji tematiziraju pitanje i golem problem oporavka svjetske ekonomije nakon udara zdravstvene krize, bez premca u povijesti.
Već se, uz lagano i ne bezazleno oguglavanje na strah, postavljaju pitanja je li taj odgovor bio dobar ili loš, nije li možda napravljena još veća šteta nego ju je sam virus izazvao, je li ta ugroza doista toliko ozbiljna da je trebalo ‘zaustaviti Zemlju’, hoće li ipak ispasti da se radilo o ‘malo jačoj gripi’.
Istovremeno, zdravsteni stručnjaci, zasigurno nikako ne bez razloga, upozoravaju da nije vrijeme za opuštanje, da mjere koje su poduzete zbog maksimalnog sprječavanja širenja virusa, koje se sve više ublažavaju, treba i dalje poštivati kako ne bi došlo do novog, možda i jačeg udara.
Netipično nedjeljno jutro
U svakom slučaju, nakon prvotnog šoka, zatvaranja društava i ekonomija, samoizolacija i ostajanja doma, ljudi iako svjesni opasnosti, sve više počinju izlaziti van i počinju postavljati pitanja.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Sve pomalo izgleda kao nedjeljno jutro kad se ljudi nakon malo duljeg sna bude, trljaju krmeljave oči, bunovno razmišljajući što da danas rade.
No, ovo nije bila tipična nedjelja i još nije prošla.
Opipljiva trauma
Mjere popuštaju, ali i dalje su tu i ljudi se počinju ponašati kao kada ih sila natjera na odlazak na WC i dobro je podnose dok su od njega daleko, no što su bliže, postaje neizdrživo.
Pa ipak, ako se nesreća doista polako povlači, nešto se ipak promijenilo – više nitko ne računa sa sigurnošću u povratak na staro stanje stvari. Kao i političari i znanstvenici, stručnjaci, građani su oprezni i ne znaju u svakom trenutku što zapravo rade.
Česta je slika intiman pozdrav s ekipom u parku, zaborav na socijalnu distancu, a onda naglo povlačenje na daleko više nego preporučenu razdaljinu.
Zatim ponovno približavanje, smijeh pa ponovno udaljavanje uz promijenjeni izraz lica.
Čovječanstvo je globalno doživjelo traumu i ona nije umišljena nego itekako opipljiva. Prvu pravu globalnu ugrozu koja se doista osjeti, koja djeluje i koja je u hipu izokrenula svijet naglavce.
Scenariji sna i njegova kraja
Pokušavajući ambiciozno-naivno ‘kužiti’ posljednjih 20 godina sve boljke ovoga svijeta, nekada davno došao sam do zaključka da čovjek može biti ono što i jest i za što je (valjda) stvoren tek u slučaju globalne ugroze.
Ne znam, dolazi asteroid koji će nas pogoditi i sve satrati – gotovo neprimjetno za građanstvo, sukobi i ratovi diljem svijeta prestaju, ‘svjetske vođe’ ni o čemu se ne oglašavaju i nije ih za vidjeti na televiziji.
Istovremeno, stvari idu svojim tijekom, dok se ‘svjetski vođe’ ne okupe i na svim kanalima oglase kakvo je stanje stvari.
Pa kreće, recimo, scenarij iz Dana nezavisnosti – uništimo globalnu prijetnju kao civilizacija i slavimo svi kao braća, gledajući gordo i visoko dignuvši čela u zajedničku budućnost vladavine bratstva i blagostanja.
I onda jedan glas, mjesec dana nakon toga, kaže – ali čekaj malo, pa nisu li oni nama prije, trebali bi mi njima…
I to je kraj sna koji je umro prije nego je realno zaživio.
Povijest ljudskog roda zapravo je povijest usmrćivanja snova u samome njihovom začetku – čak i globalna ugroza element je solidariziranja, izgleda, samo dotle dok ta ugroza nije prevladana.
Klaunovi moći i poznati vjetrovi
I tako i takvoj situaciji i prije nego smo pobijedili krenuli su razni ‘leaders of men’ sa: Kriva je Kina… Kriv je SAD… Ne blatite naše branitelje koji su život dali za Hrvatsku pod parolom ‘Za dom spremni'… Milijun Srba ubijeno je u NDH… Nije, nego… Uništite iranske brodove ako vas maltretiraju… Ja ću odlučiti što je za građane i njihovo zdravlje najbolje… Znam ja što bi mogao biti lijek, provedite testiranja… Razmatramo praćenje mobitela kao opciju…
Tko bi nabrojao sva ta u ovom trenutku često ne samo irelevantna, nego bezobrazna i bezobzirna ‘promišljanja’ onih koji se smatraju liderima nekog/nekih/nečeg… Ne kažem da ništa drugo osim korone nije bitno, ni slučajno, ali otprilike zadnjih deset dana, u kojima su ljudi, gdje im je omogućeno, pokušali ponovno pronaći svoje svakodnevne živote, vratiti se socijalnoj bliskosti bez obzira na opasnost – tko bi im zamjerio – zapuhao je ponovno poznati vjetar ‘divnog starog/novog svijeta’.
Kakva god opasnost bio COVID-19, lako se može pričiniti i kao ‘mala beba’ kada se usporedi s tim brojnim klaunovima moći, ‘virusima’ sa simptomima, ali bez svojstava i razloga.
Jer čak niti kao u trivijalnim filmovima poput Dana nezavisnosti ili Dubokog udara, ne dozvoljavaju ni trenutak bratstva i slavlja…
Niti definitivnu pobjedu nisu izvojevali, a već su krenuli po starom, uvlačeći ponovno za svoj račun svakoga u rov koji su iskopali covidi, potresi, bageri, svašta nešto…
Raspravljalo se naširoko na početku zdravstvene krize da će ovo ‘resetirati’ sustav, da svijet neće biti isti, prognozirala se propast ‘nehumanog’ kapitalizma i slično…
Držimo distancu
Neće biti isti, to je sigurno… Neki, poput francuskog ministra vanjskih poslova, zloguko najavljuju da bi nakon svega, posve suprotno od onog što se priželjkuje, svijet mogao biti čak još i gori.
Ima jedan film, zove se Loganov bijeg… danas mnogi koji to nisu željeli prije, silom prilika imaju Netflix, HBO i što ti ja znam što sve postoji.
E pa – uz malo sreće, možda ćete kao i Michael York u njemu pronaći Petera Ustinova – izbrazdano lice starca, cijeli jedan život koji su ‘virusi’ bezuspješno odlučili poništiti i suho kašljući pokušali nam isporučiti račun našeg ‘pristanka’ na to.
Jer postoje ljudi kojima je važnije isporučiti račun nego živjeti.
Najbolje ne otvarati vrata, držati distancu od svih tih virusa i ‘virusa’ i bit će sve OK.
Izvor: Al Jazeera