Poznato je, da je na današnji dan, prije dvadesetpet godina, BiH postala demokratska, suverena država, voljom svojih građana. Od tada, pa sve do danas, 1. mart se slavi kao Dan nezavisnosti, ali isključivo, samo u Federaciji. Već godinama, drugi entitet RS ovaj datum, po scenariju, ignorira. Očigledno, tako bi moglo biti i u buduće?. Tako, „nezavisnost“ visi na crno-bijelom konopcu šaha, kao znak povjerenja građanstva RS u simboliku ovog datuma, pa i u državnost BIH. Kada, istorijski razmišljam o simbolici mjeseca marta, intuitivno naslućujem da i nije bilo pametno da u mjesecu rimskog boga rata (Marsa), postane slobodna, neovisna. Jer, mart je treći mjesec godine, po prirodi je nestalan, promjenjiv, vrijeme u njemu je nepredvidivo. Nadam se, da će građani/ke RS, pred početak Časnog posta, u duhu vjere i običaja i sa Federacijom, državnošću, neovisnošću BiH konačno da se pomire.
Osvrt na 90-te i popis stanovništva
Kada se Jugoslavija raspala, njena federalna jedinica BiH je imala u odnosu na bivše republike FRJ najvišu multinacionalnu populaciju. I historijske činjenice pokazuju da na prostorima BiH nikada nisu postojale administrativno-teritorijalne jedinice, niti podjele na religijskoj ili etničkoj osnovi. Statistički podaci pokazuju da je u periodu nakon Drugog svjetskog rata etnička izmješanost bila u porastu. Prema rezultatima popisa stanovništva u BiH 1991. godine, 43,5 posto bilo je Muslimana, 17,4 posto Hrvata, 31,2 posto Srba i 2,4 posto ostalih, dok se 5,5 posto stanovnika nisu nacionalno izjasnili.
Na prvim izborima u Bosni i Hercegovini održanim 18. novembra 1990. godine izbore je dobila SDA sa Alijom Izetbegovićem na čelu, koja je od 240 zastupničkih mjesta u republičkoj skupštini osvojila (86 mjesta), SDS (72), HDZ (44). Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj došlo je do polarizacije najvažnijih stranaka u BiH. Pod vodstvom predsjednika HDZ BIH Stjepana Kljujića došlo je do približavanja stavova Hrvata i Muslimana. Ova koalicija je 15. oktobra 1991. godine zaključila odvajanje od SFRJ i proglašenje suvereniteta BIH.
A, sa raspadom Jugoslavije, kao zarobljena nada kod Pandorine kutije, i visi pitanje budućeg statusa BIH. Dolazi do dubokog neslaganja u tom pitanju između tri etnonacionalne zajednice u BiH. Sa Memorandumom o nezavisnosti nije se složila SDS, čak je sve to bilo popraćeno i prijetnjom Radovana Karadžića, koji je to smatrao povodom za rat. Članovi SDS-a su nakon njegovog govora napustili skupštinu. I radikalna hrvatska strana poduzimala je (slično scenariju SDS-a)korake na uspostavi samostalne jedinice koja bi se priključila Hrvatskoj. A, odluka o ospostavi HZ Herceg-Bosne bila je donijeta 18. novembra 1991. godine u Grudama. Za njeno središte određen je Mostar. Ubrzo će teritorijalni zahtjevi kreatora i srpske i hrvatske politike, rukovodeći se etničkim kriterijima, pokriti cijeli teritorij BiH, ostavljajući Muslimanima 3,52 teritorija BIH.
Odgovor bosanskih Srba
Zbog kulture pamćenja/sjećanja, mržnje nikako, prisjetit ću čitatelje na reakciju bosanskih Srba. Na odvojenim sjednicama Predsjedništva i Vlade BiH 25. 12. 1991. godine donesena je odluka da se od Evropske zajednice zatraži međunarodno priznanje. Kao odgovor na to bosanski Srbi u okviru samozvanog Parlamenta proglašavaju „Republiku Srpsku“ u BiH.
Mišljenje br.4-konstatacija arbitražne komisije EZ
Odgovorom 11. januara 1992., arbitražana komisija EZ, tzv. „ Mišljenjem br.4“ utvrdila je da BIH ispunjava uvjete za međunarodno priznanje. Mišljenjem br. 4, EZ konstatovala je da:
- važeći Ustav SR BiH garantira jednaka prava narodima BiH: Muslimanima, Srbima, Hrvatima i pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa;
- važeći Ustav SR BiH garantira poštovanje prava čovjeka;
- vlasti u BiH su pružile uvjeravanja Komisiji da ova republika nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjednim zemljama;
Međutim, Komisija je istovremeno konstatovala da je 9. januara Skupština srpskog naroda u BiH proglasila nezavisnost „ Srpske Republike BiH“ u okviru Savezne države Jugoslavije. Arbitražna komisija se tako zbunjeno našla u situaciji nastanka dvije države u BiH, srpske i legalne Republike BiH. Srećom, je ona dan ranije 10. januara u svom „Mišljenju o Jugoslaviji“ već bila utvrdila da je „SFRJ u procesu raspadanja“. S obzirom na novonastalu situaciju uslijedio je zahtjev Arbitražne komisije u vezi sa održavanjem referenduma građana BiH pod međunarodnom kontrolom, da se izjasne o tome da li žele da BiH bude neovisna i suverena država i kao takva da bude priznata od EZ i drugih država, dajući na taj način prednost volji građana da se bez diskriminacije i pritisaka izjasne o tom pitanju. I od vodeće svjetske sile SAD bosanskohercegovačkoj Vladi dolazile su riječi ohrabrenja.
Raspisivanje referenduma
Međutim, prije same odluke o raspisivanju referenduma, već 23. februara 1992., posredstvom EZ u Lisabonu doneseno je kompromisno riješenje. Predstavnici tri naroda dogovorili su se na daljni opstanak republike u njenim dotadašnjim granicama, pri čemu je unutrašnja struktura države trebala biti organizirana prema etničkim kriterijima. Podsjećam, Skupština SR BiH je donijela odluku o raspisivanju referenduma 29. 2. i 1. 3. 1992. godine s pitanjem koje je, zapravo, predstavljalo ustavnu definiciju BiH, a koje je glasilo da li ste za suverenu i neovisnu državu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive. Nažalost, tada su srpske političke stranke vršile pritisak na građana da ne izađu na referendum. I pored svih pritisaka referendum je održan.
Rezultati referenduma
Republička izborna komisija BiH (Hina) u Sarajevu je 9. marta 1992. godine priopćila rezultate republičkog referenduma. Prema podacima općinskih izbora od ukupnog broja od 3,253.847 glasača na referendum je izašlo i glasalo 64, 31 posto ili 2, 073.568. građana sa pravom glasa. Od ukupnog broja važećih listića, „ZA“ je bilo 2, 061 932 glasača ili 99, 44 posto, dok je protiv glasalo 6.037 ili 0, 29 posto, Nevažećih listića je bilo 5.227 odnosno 0, 25 posto.
BIH nakon saopćenja rezultata Hine
Oni koji su preživjeli rat ne zaboravljaju šta se dalje desilo nakon referenduma. Srpske paravojne formacije su uz pomoć tadašnje Jugoslovenske armije postavile barikade u Sarajevu. Referendum je popraćen sukobima u Bosanskom Brodu, Tesliću, Travniku, a proširili su se i na Grabaž kod Bihaća, Kupres, Turbe, Doboj i glavni grad BiH. Nakon što je BiH međunarodna priznata kao nezavisna država na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Briselu 6. aprila 1992. godine, počeo je i rat u BiH.
Percepcija svjesti građana/ki o nezavisnosti
Da bi Država normalno funkcionisala nije presudna neovisnost, sama država mora biti efikasna. U BiH mora se konačno vidjeti i prava svečana atmosfera za Dan nezavisnosti. Na percepciju svijesti i stavove građana/ki prema državnosti utiču u zemlji i sami događaji, kao i rezultati rada, bolje rečeno nerada političara. Dok se tako predstavnici sva tri konstitutivna naroda igraju šaha, građani se kao mravi koprcaju u sendviču, trpeći šamare sa svih strana. Ovdje je i dalje prisutna neosjetljivost na problem statusa i društvenog položaja nacionalnih manjina, tj. onih ostalih u narodu poznatijih kao „Sejdić-Finci“. U ovoj zemlji sva tri člana predsjedništva se ponašaju u stilu one ilustrirane izjave francuskog kralja Luja XIV: samo umjesto, „Država to smo ja“, kod njih je „Država BIH to smo mi“.
Dokle će se ponašati kao da su oni Država, a ne njene sluge? Nema neovisnosti, bez ekonomske neovisnosti. Ni nakon dvadesetpet godina ovdje se ništa nije promjenilo, nepotizam je na snazi. Građanima se i državnost i neovisnost odbija od glavu, jer ga već godinama odbija drugi entitet koji je u BIH. Šta će ljudima sloboda, ako su nezaposleni? U BiH su ugroženi životi građana/ki već godinama zbog neimaštine, kriminala, politike, nacionalizma, nezaposlenosti, nasilja, ekonomske nesigurnosti i neozbiljnih politika i političara. Od ove iste bolesti boluje i entitet RS, iako slave 9. januar.
Jedno je istina, slavili ga ili ignorirali, 1. mart je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. To je neosporna historijska činjenica.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera