Oglasi

Turpiju za sudiju, noktaricu tužiocu, Brčko Brčacima, ludnicu ludacima

Bosna i Hercegovina, to je, može se slobodno reći, jedna velika ludnica...
Vlada Brčko Distrikta raspisala je tender za kupovinu 'poklona'Al Jazeera - Arhiva

Kada je Miloš Forman, američko-češki režiser, prije više od 40 godina snimio kultni film „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ po motivima istoimenog romana Kena Keseya i kroz ludnicu, kao mjesto radnje, simbolizirao mnoga bolesna društva i države, mi smo živjeli u jednom, iz današnje perspektive gledano, prilično normalnom ili, preciznije rečeno, socijalno osjetljivom čovjeku primjerenom okruženju.

Možda nije bilo dovoljno slobode govora, južnog voća i uvoznih automobila u mjeri u kojoj bi to popravilo demokratski imidž one, bivše zajednice bratskih republika i pokrajina, ali makar je najveći dio stanovnika ovog dijela Balkana smatrao da živi u državi i sistemu koji nije svakodnevno zbijao šale sa korisnicima svojih usluga i svojim državljanima.

Ali da je ove godine preminulom Formanu u poznoj starosti bilo do snimanja kakve slične političko-sociološke metafore ala „Kukavičje gnijezdo“, ne bi bilo dileme koja država i društvo nudi najveću inspiraciju. Bosna i Hercegovina, to je, može se slobodno reći, jedna velika ludnica. Namjerno ne treba reći psihijatrijska bolnica jer po definiciji takve ustanove, uz pacijente, nastanjuju i oni koji ih liječe ili ih makar drže pod kontrolom i u izolaciji, ako je takvo što potrebno zbog njihovog ili zdravlja okoline. Ovdje je sve obavijeno izmaglicom bezgraničnog ludila za koje niko ni ne pokušava naći ni dijagnozu, a kamoli lijek.     

I kao i svi pravi stanovnici ludnice, dugo vremena smo bili uvjereni da će se to sve oko nas promijeniti i da ćemo svi skupa ustanoviti da smo mi, zapravo, zdravi i da nam nije mjesto ovdje. Pa onda prolazimo kroz fazu pričanja viceva na svoj i račun ostalih stanovnika ovog, od zdrave pameti oslobođenog prostora, smatrajući, kao McMurphy iz „Kukavičjeg gnijezda“, da ćemo tako srušiti zidove kojima smo okruženi.

Glumimo mi bolje od Jacka Nicholsona uvjereni da će nas pustiti odavde jer smo mi, zapravo, potpuno normalni ljudi koji ne zaslužuju živjeti u iracionalnom i sumanutom poretku kakav je ovaj naš, bosanskohercegovačkofederalnorepubličkosrpskobrčkodistriktni.     

Stanje lobotomije

Polako ali sigurno, međutim, došla je i faza ravnodušja u kojoj sami sebi počinjemo ličiti na lobotomizirane nesretnike koji više nemaju snage ni volje ni za vic ni za ironiju ni za čuđenje, a kamoli za pobunu i protest. Ne, nije nam ni smiješno niti se u nama javlja bijes kada shvatimo kakvim budalama nas prave i da za to koriste svaku pa i najbanalniju priliku .

A banalno do bola je ono što je isprovociralo ovako ekstenzivan uvod priče o našem svakodnevnom ludilu. Odluka jedne lokalne administracije (Vlade Brčko Distrikta) da za potrebe šest lokalnih pravosudnih institucija raspiše tender za kupovinu... pazi sad... turpija za pete, noktarica, omekšivača za veš, paste za zube, olovki za usne, odstranjivača laka za nokte, farbe za kosu, nevenove masti, kreme za matiranje kože, deterdženta za šareno i bijelo rublje, pinceta, parfema i još inih nekih, kako to zovu, „poklona“...  

Ne, nije u pitanju inventurni spisak kakvog lokalnog granapa mješovite robe ili pijačnog štanda. To Pravosudna komisija, Osnovni sud, Apelacioni sud, Kancelarija za pravnu pomoć, Tužilaštvo i Pravobranilaštvo Brčko disktrikta BiH, planiraju skršiti 26.500 KM kako bi se oni koji tamo rade međusobno izdarivali, izmackali, natrackali, ofrbali, uljepšali, poružnili i očistili, a sve na račun državnog budžeta, odnosno, od naših para!?

I da još jednom rezimiramo: znači, šest institucija koje mi, građani ove zemlje a najviše oni koji žive u Brčkom, plaćamo da obavljaju funkciju odbrane zakona, oni na čijem ugledu i časti počivaju temelji sistema, oni, dakle, čiji je posao preozbiljan i prevažan i u svakoj, iole normalnijoj državi visoko cijenjen i vrednovan...e kod nas se oni, ti sudije, tužioci i pravobranioci, pod krinkom borbe za vladavinu prava zapravo bave nečim sasvim drugim.

Oni izgleda vode frizeraje, manikirsko-pedikerske radnje, hemijske čistionice, salone za uređivanje noktiju, studije ljepote...

Ispitivanje nivoa tolerancije

Ludilu, dakle, kraja nema i teško je zamislivo kakvu će nam sljedeću budalaštinu servirati. U njihovoj vizuri, stanovnici ludnice gutaju sve što ima se ponudi, bez puno razmišljanja i filozofiranja. Zato se samo pomjeraju granice i ispituje se nivo tolerancije na što bezobrazniju provokaciju.

Danas je riječ o ovom montipajtonovskom tenderu, a već sutra će neko od njih odozgo, državnim parama kupiti sebi i svojoj familiji, recimo, podmornicu. I dok se mi probudimo iz inducirane kome u koju su nas uveli, na mjestu srušenih dječijih vrtića i bolnica niknuće heliodromi za njihove helikoptere i parkinzi za njihove, od poreza i akciza kupljene, lamborghinije.

Naše ludilo je postalo toliko sistemsko da ga možemo prodavati kao turističku atrakciju. Što bi bio jedini pametan način da iz činjenice da ispadamo budale izvučemo i neku korist. Da i formalno ogradimo ovu našu ludnicu, naplaćujemo ulaz i pustimo da nam se smiju i da nam se čude. Dok propadamo besprijekorno nalakiranih noktiju i savršeno isturpijanih peta...      

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.