Školska godina na Balkanu počela je sa fotografijom dječaka iz Hrvatske koji ima autizam i koji je ostao sam na stepenicama škole, bez svojih drugara iz razreda, jer nije imao asistenta.
Gledala sam fotografiju u nevjerici misleći – pobogu, zar niko drugi nije mogao uvesti dijete u školu, gdje su nastavnici ili učitelji, drugari, roditelji, iko?
Nisam nalazila nikakvog logičnog odgovora, naravno, ali jesam, spremivši svog sina u osnovnu školu već nakon mjesec dana znala odgovor na pitanje koje mi je „visilo“ nad glavom svo ovo vrijeme.
Uvriježeno je mišljenje i stav kako javnosti, tako i struke, da čim se radi o djetetu sa poteškoćama u razredu, odmah mora imati i asistenta. A asistenata nedostaje svuda, na čitavom Balkanu, ma koliko se mi opirali da smo „zapad“ i da smo civilizirani ljudi.
Inkluzija je za nas zbilja, uglavnom, riječ – nepoznatog porijekla.
Je li škola spremna za dijete?
Moj maleni sin je prvačić i već je prošao kroz programe rane i vrtičke intervencije i spreman je za školu, no je li škola za njega, nisam baš sigurna. Njegove vještine možda nisu idealne, ali definitivno jesu dovoljne za pohađanje redovne nastave (naučno dokazano) i tu započinje naša nova životna avantura.
Drugari u razredu su divni, kao i učitelj, koji je nevjerovatno pažljiv i za kojega (provjereno) znam da mu je interes djeteta na prvom mjestu pa za sada stvari idu u željenom smjeru i dijete se polako uklapa u novu sredinu i navikava na nove zadatke.
No, sistem koji je njihov okvir za kretanje je skučen i pritišće, kako dijete, tako i sve nas koji mu pokušavamo pružiti najbolje.
Odmah negdje na početku školske godine sam kao roditelj bila pozvana u ured direktorice da potpišem papir kojim dajem ovlaštenje da se dijete opservira i da se za njega izradi individualni plan i program, te da mu se dodijeli asistent ukoliko bude bilo potrebe za tim. Pitala sam šta/kako/zašto i dobila odgovor da je to nalog Ministarstva za obrazovanje.
Poštujem i potpisujem papir za eventualnog asistenta uz naglasak da niko nema ovlaštenje napraviti opservaciju, niti bilo šta bez da smo mi njegovi roditelji saglasni odakle ta opservacija dolazi. I tu počinje jedna prešutna borba za status djeteta.
Usamljen i izolovan od redovnog obrazovanja
Ja kao roditelj mislim da mom sinu ne treba asistent. Zna čitati, pisati, bojati, spajati, lijepiti, rezati, prepoznavati, reaguje na naloge, voli drugare, učitelja, i što se nas tiče, to je više nego dovoljno za jednog prvačića.
Što se sistema tiče, i nije baš. Jer on se sistemu puno više „isplati“ ako mu treba opservacija (to je cijeli tim ljudi), ako škola dobije sredstva i odobrenje uposliti asistenta, ako mu se izrađuje individualni plan i program, to je opet nekakva naknada nekome, pa tako naknada na naknadu i svi profitirali sem njega samog.
Kad se sve to uradi, asistent sjedi sa djetetom i uglavnom radi stvari koje ne bi smio (nebrojeno je svjedočenja roditelja o tome). Time smo već izolovali dijete jer nije u klupi sa drugarom, uništavamo mu vještine, jer će asistent da mu kupi pernicu, stvari, bilježi za njega itd… I opet, svima dobro sem njemu. On ostaje sam, kao onaj dječak iz Hrvatske sa fotografije. Sam, fizički u učionici sa drugom djecom, ali suštinski sam i izolovan od redovnog obrazovanja.
Baš negdje usred svojih promišljanja i akcija u vezi s tim dobismo i vijest u Sarajevu da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila upošljavanje 100 asistenata. Vijest kaže da su to „lični asistenti u nastavi“ za djecu sa poteškoćama. Nisam sigurna je li takva vijest izašla iz same Vlade ili je greška novinara koji ju je pisao, ali asistent u nastavi i lični asistent su različite kategorije asistenata.
Rad sa čitavim razredom
Ono za šta se mi roditelji djece sa poteškoćama već decenijama zalažemo je da škole imaju „dodatne učitelje“ – one koji zapravo pomažu učitelju, rade sa čitavim razredom. Najblaže rečeno, asistenti su učiteljima i imaju zadatak raditi zajedno sa svima, imati ravnopravan status, a sve u cilju dobrobiti svakog djeteta, osobito ukoliko je potrebno više priprema po individualnom planu i programu za neko dijete sa poteškoćama. Nikako ometati nastavu ili imati svrhu da izoluje nekog učenika od ostatka razreda. Lični asistenti su naravno oni koji pomažu učeniku raditi fizičke radnje za njih, a ukoliko su oni onemogućeni zbog svoje teškoće funkcionisati sami.
Razmišljam kao majka, susosjećajući sa svakim roditeljem čije dijete treba asistenta – ako moje dijete dobije jednog, to znači da neko drugo koje ga zaista i treba, neće. Strašna mi je ta pomisao pa mislim onda, možda ako bi dozvolili da taj asistent bude „dodatni učitelj“ u nastavi možda bi se moglo nešto pozitivno i napraviti od toga pa onda opet, nisam sigurna u sopstvenu pomisao.
Ako je neko učitelj/ica, onda to treba biti za svako dijete, svojim potpunim integritetom. Ako mu je životni poziv obrazovati i odgajati nove generacije morao bi znati šta je prihvatljivo jednom djetetu i kako će ga učiniti prihvaćenim i odnositi se spram djeteta jednako, ravnopravno sa svom djecom u učionici. Njihov autoritet spram razreda i svakog djeteta.
Diskriminacija i omalovažavanje djeteta
Sagledavši sve zajedno, iskreno nisam sigurna koga se više ometa ovako, samo dijete ili učitelje, kojima nameće pravila kako ko naiđe, oduzimajući im ono esencijalno. Građenje sopstvenog odnosa jednih spram drugih, učenja i odgoja.
Nebrojeno je, naravno, djece kojoj asistent istinski treba i ne mogu funkcionisati bez njega, ali moraju se postaviti neki standardi u interesu djeteta. Nekoj djeci ne trebaju, inkluzija podrazumijeva ravnopravnost, a nikako vještačku izolaciju djeteta. To da se „neko drugi“ bavi „problemom“, a ne da učitelji i djeca imaju prepreke u funkcionisanju nije inkluzija, nije ravnopravan tretman, nije u interesu djeteta, diskriminiše, omalovažava i nipodaštava samo dijete.
Da, mora se više raditi u razredu, uložiti više energije i znanja, cjeloživotno učiti, no nismo li, kad ispunimo sve te stavke u našim profesijama, svi mi uspješni i bolji ljudi?
Izvor: Al Jazeera