Oglasi

Svijet Isaka Samokovlije nestao je u holokaustu

U njegovim pripovjetkama bosanski Sefardi su obični ljudi, opterećeni, kao i svi ostali, svojim svakodnevnim potrebama; oni su siromasi, nadničari, vole, mrze, nadaju se i strahuju...
Isak Samokovlija spada u red najvažnijih književnika bosanske književnostiWikipedia

Životni put Isaka Samokovlije određen je nevidljivom, ali stvarnom granicom i unutar tog metafizičkog prostora uspjelo je piscu neviđenog pripovjedačkog talenta oslikati svijet jedinstven i neponovljiv, svijet koji se toliko isticao svojom posebnošću, a opet bio toliko karakterističan prostoru na kojem je iznikao. Opisujući život bosanskih Jevreja - Sefarda, Samokovlija je istovremeno pričao i pripovijest o Bosni kao jedinom mogućem prostoru gdje je snažni i vitalni duh jedne davno prognane zajednice mogao zablistati do nikada prije viđenog sjaja.

Nije poznato kada su njegovi preci doselili iz bugarskog grada Samokova, po kojem su u Bosni dobili prezime i kako su ih u pradomovini njihovi sugrađani imenovali, ali ostaje kao neosporna činjenica da su se brzo stopili s običajima nove zemlje. Isak je rođen kao Samokovlija u Goraždu, na Drini, gdje je proveo, kako je sam pisao, prelijepe godine sretnog djetinstva. Ta voda, koja huči divljom snagom, ostavit će trajnu impresiju na pisca i on će rijeku Drinu tokom cijelog života pamtiti i opisivati kao nešto fantastično i neshvatljivo. U njegovom intimnom životu Drina će biti ona neuhvatljiva panteistička snaga životne inspiracije i valjda je to i bio razlog što je i sam svoje opise rijeke smatrao nesavršenim, svjedočeći da je najljepše osjećaje ipak čuvao isključivo kao lični posjed.

Pisanje je Samokovliji bio način da izrazi svoje unutrašnje nemire i strahove, da opravda, objasni i rastumači životne porive zajednice iz koje je potekao i kojoj nikada nije okrenuo leđa. Većinu života bio je ljekar, uspješan i cijenjen, i tek je u godinama nakon Drugog svjetskog rata uspio profesionalizirati svoj literarni dar, obavljajući uredničke funkcije u izdavačkom preduzeću Svjetlost iz Sarajeva. Ali, službujući kao ljekar po gradovima Bosne, uspio je napraviti neprocjenjiv uvid u životne navike stanovnika, a liječeći siromašne i ponižene, vidio je ljepotu one prezrene i odbačene klase, koja je posjedovala samo ruke za rad i srce spremno da uvijek bude poklonjeno na dar.

Odrastanje na Drini

I baš je nekim unutrašnjim nervom ingenioznog pripovjedača Samokovlija uspio ispričati bezborjne priče o malim i običnim ljudima, otkrivajući sitne običaje života koji će uskoro biti uništen. U njegovim prozama život bosanskih Sefarda pomalja se u svojoj autentičnosti neiskrivljen naknadnim ideologizacijama ili propagandnim preinačenjima. I dok se svijetom ubrzano širila jedna sasvim pogrešna, nakaradna i optužujuća slika Jevreja, prikazanih kao bezkrupuloznih kapitalista bez korijena i tradicije, Samokovlija je tom pamfletu suprotstavio predstavu koja je ogoljavala taj bezočni mit. U njegovim pripovjetkama bosanski Sefardi su obični ljudi, opterećeni, kao i svi ostali, svojim svakodnevnim potrebama; oni su siromasi, nadničari, oni su podijeljeni i međusobno diskriminirani bogatstvom i obrazovanjem, oni vole, mrze, nadaju se i strahuju, oni se ničim ne razlikuju od svojih komšija drugih vjera, osim možda jezikom svojih predaka, koji je elegičniji i ima više senzibiliteta da osjeti nepravde povijesti.

Od prve priče iz jevrejskog života Bosne Rafina Avlija, Samokovlija je uporno pisao o životu svijeta kojem je pripadao ne samo porijeklom, nego i cjelovitošću svog bivstvovanja. Za njega su Sefardi bili zagonetka postojanja, a Bosna je bila nešto neviđeno i neupamćeno u kolektivnoj memoriji svijeta. Svojim intelektom i svjetskom kulturom, Samokovlija je aktivno učestvovao u afirmaciji autohtone jevrejske umjetničke i filozofske misli, koja je u Sarajevu bila toliko razvijena u godinama između dva svjetska rata da je čak i Stanislav Vinaver, s malo ljubomore, ustvrdio da je jevrejska kultura Bosne nadvisila i onu koja se stvarala u jugoslovenskoj prijestolnici Beogradu.

Taj siloviti kulturni uspon bosanskih Sefarda bit će prekinut naglo i u trenu, a na cijelu zajednicu sručit će se nevolja koju će tek rijetki preživjeti. U smrtonosnom vihoru Drugog svjetskog rata bestragom će nestajati cijele porodice, noseći na svojim leđima samo teret jedne iracionalne i bezumne krivnje. Svi će ti ljudi, koje je Samokovlija opisivao s toliko empatije i strasti, nestajati jer su svojim porijeklom i tradicijom bili Jevreji, ljudi za koje su rasni teroetičari njemačkog Reicha i zločinačke Endehazije namijenili sudbinu goru čak i od obične svakodnevne smrti.

Odmah po uspostavljanju ustaške vlasti, Samokovliju hapse i deterniraju u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu. Osim straha i neizvjesnosti za svoj i život svoje porodice, piscu posebno teško pada odredba koja je prisilila sve Jevreje da na rukavu nose žutu traku s iscrtanom Davidovom zvijezdom. Po prvi put je osjetio da je drugačiji, osjeća da je prisilno žigosan znamenom koji ga treba izdvojiti od ostatka svijeta, što u njemu pokreće bujicu osjećanja, a stid zbog stigme koja mu je nametnuta osjećat će sve do smrti. U književnosti koju će pisati nakon rata strahovi i zebnje s kojima je živio bit će vidljivi samo u tragovima, a kada se nakon oslobođenja zemlje suočio s razmjerama holokausta, koji je, igrom sudbine, preživio, ostat će zaprepašten i zbunjen. Njegova pitoma, vesela i ekstrovertna priroda će se dupke promijeniti i oni koji su drugovali sa Samokovlijom nakon rata, a poznavali iz godina prije holokausta, svjedočit će da je postao smirenija, povučenija i osoba koja teško oslobađa glas. Historija je na tom čovjeku ostavila toliko jasno vidljiv trag da je druženjem s njim postalo pomalo sablasno, makar je Samokovlija do kraja života ostao prijatna i osoba izuzetno blage naravi.

Prvi veliki dramski pisac Bosne

Osjećajući da je svijet koji je opisivao u svojoj literaturi netragom nestao, zauvijek i nepovratno, Samokovlija u godinama nakon okončanja rata učetvuje u kulturnom životu Sarajeva i piše prozu koja više nema uporišta u povijesnoj stvarnosti. Tome najbolje svjedoče elegični realizam njegovih pripovjedaka Nosač Samuel i Solomunovo slovo, u kojima Samokovlija reuspostavlja iznova svijet za koji ne želi priznati da je nestao, pa te proze djeluju kao neki literarni kadiš vremenu koje je pojela okrutnost historije.

Službujući u vijeme svoje najveće životne snage kao ljekar po unutrašnjosti Bosne, susreće se s pričom iz romskog života, koji pretače u najbolju bosansku dramu vremena Hanku, gdje, poput Garcije Lorke, svoju umjetničku pažnju usmjerava na ispitivanje ljubavne strasti i nemogućnosti da se ona razumom zauzda. Drama postaje veliki pozorišni i kulturni događaj, a Samokovlija njenim uprizorenjem u sarajevskom Narodnom pozorištu potvrđuje status velikog pisca. Hamid Dizdar, najpouzdaniji hroničar kulturnih zbivanja tog vremena, bilježi da je pojava Hanke bila nešto neočekivano i do tada neviđeno u pozorišnom životu Sarajeva.

I druga Samokovlijina drama iz tog perioda, Plava Jevrejka, izvedena desetljeće prije izbijanja Drugog svjetskog rata, pokazuje da je riječ o autoru koji posjeduje talenat velikog dramskog pisca, a o dometima drame pozitivno su pisale beogradska Pravda i Jugoslovenski list. U Plavoj Jevrejki, koju je s oduševljenjem prihvatila i jevrejska i nejevrejska publika, kako pišu onovremeni hroničari, Samokovlija se bavio pitanjima morala i grijeha iz vizure jevrejskog shvaćanja etičkih načela, raskrinkavajući na pozorišnim daskama život jevrejske porodice i njihovo shvatanje života – što su bile teme koje su ili bile potpuna nepoznanica javnosti, ili su bile potpuno mistificirane.

Skoro desetljeće i pol kasnije, u godinama kada je socijalistička država nastojala udariti temelje kulturnom i umjetničkom životu, Samokovlija je namjerno zapostavio ljekarsko zanimanje i djelovao kao odgovorni radnik u sferi kulture, obnašajući prvo funkciju odgovornog urednika u časopisu Brazda, a zatim i kao jedan od urednika u novooformljenom izdavačkom preduzeću Svjetlost. Ali, više nije imao unutrašnje snage da od demona vlastite duše načini monumentalno umjetničko djelo.

Kako su ga zapamtili Selimović i Andrić

Isak Samokovlija je umro u Sarajevu 1955. godine i njegova smrt izazvala je šok među onima koji su ga poznavali i koji su cijenili njegovo umejtničko djelo. Meša Selimović piše žestok i rječit nekrolog, u kojem optužuje zajednicu da se s nemarom odnosila prema piščevoj veličini i njegovom doprinosu bosanskohercegovačkoj književnosti. S gorčinom je Selimović pisao kako je Samokovlija gotovo zapostavljen, kako je izoliran i nedovoljno priznat, kako je marginaliirvan kako bi se značaj dao nekim efmernim ličnostima s bezvrijednim djelom. O Samokovliji je pisao i Ivo Andrić, ali puno neodređenije i uopćenije, i u cjeloj njegovj uspomeni na čovjeka s kojim je povremno prijateljevao kao najiskrenije zapažanje piše ono gdje Andrić, sasvim argumentirano i nimalo emocionalno, tvrdi kako je riječ o velikom jugoslovenskom piscu.

Od tog Mešinog zapisa malo se šta promijenilo u odnosu bosanske kulture prema Samokovliji. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dva najveća bosanskohercegovačka izdavačka preduzeća, Svjetlost i "Veselin Masleša", udruženim snagama, objavljuju Sabrana djela Isaka Samokovlije u pet tomova. Od tada njegovo ime pominje se samo uzgredno i na prigode, najčešće u Goraždu, na dan njegovog rođenja. Književna zajednica Sarajeva nema svijesti o njegovom postojanju, a njegovo djelo je gotovo u potpunosti zaboravljeno i nepoznato. Izgleda da književno naslijeđe Isaka Samokovlije proživljava sudbinu svijeta njegove književnosti, koji je netragom nestao u holokaustu.

Isak Samokovlija je pokopan na starom sarajevskom jevrejskom groblju.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.