Piše: Damir Petranović
Da se ne radi o desetinama tisuća nesretnih ljudskih sudbina, normalan čovjek bi pomislio da je Hrvatsku prije desetak dana zahvatilo kolektivno otriježnjenje, čak bi euforično i s golemom dozom olakšanja pogledao prema nebesima i uzdahnuo: “Hvala ti Bože, mrtvi su!” O partizanima i ustašama govorimo, naravno.
Tek što su završili predsjednički izbori na kojima se dvoje glavnih kandidata bezobrazno trudilo skupiti naklonost birača mlađahnog Ivana Sinčića, pa su se u lovu na nekoliko stotina tisuća protestnih glasova odjednom sjetili blokiranih, ovršenih i ojađenih građana, stigla je prava tema, pored se koje čak i tradicionalno autistički hrvatski političari nisu mogli praviti blesavi.
Stigao je – točnije, aprecirao je – švicarski franak.
I odjednom su se svi uskokodakali o tečaju, kamatama, kreditima i valutnim klauzulama, kao da im je s očiju spala mrena, pa su momentalno uočili sav taj jad i bijedu oko sebe.
Zoran Milanović prometnuo se u borca za obespravljene i napokon guknuo dvije-tri rečenice o pohlepi banaka, opozicija javno poziva Vladu da se riješi problem građana zarobljenih u dužničkom ropstvu, a i u medijima se primjećuje značajno manja zastupljenost Josipa Broza Tita i Ante Pavelića.
Ukratko, Hrvatska kao da se pretvorila u normalno društvo, u kojemu se konačno javno raspravlja i prepire o temama koje nisu starije od pola stoljeća. Samo što se, eto, to dogodilo silom nesretnih prilika i zgodnom činjenicom da već krajem godine zemlju čekaju najvažniji, parlamentarni izbori.
Zona sumraka
Švicarski franak, dakle: Ta zlosretna valuta ovih dana klepnula je po glavi otprilike šezdeset tisuća hrvatskih obitelji, mahom mladih osoba, koje su bankari prije sedam-osam godina svjesno navukli na otrovnu vrstu stambenih kredita i onda ih cijelo vrijeme mrcvarili sve jačim tečajem i sve višom kamatom.
Sluđeni ljudi – među kojima je nažalost i potpisnik ovih redaka – već nekoliko godina vode svoju donkihotovsku borbu protiv sistema, organiziraju se i podižu tužbe, no što se rješenje problema čini bližim i logičnijim, to im manje kuna ostaje u novčaniku.
Plaćaju sve više, mjesečne rate su im sve veće, stanovi sve manje vrijedni, a ukupni kredit se – kao u kakvoj zoni sumraka – ne smanjuje, nego povećava i još su dužni više novca nego što su fizički posudili.
Pa je, kako je pokazalo istraživanje, svaki osmi ozbiljno pomislio na samoubojstvo, dok su stopa obolijevanja od teških bolesti i obiteljski problemi nekoliko puta češći nego u normalnim familijama ‘nefrankista’.
Sve to je samo manji dio priče o ‘švicarcu’, zbog kojega su osim panike među građanima nastali i tektonski poremećaji u samoj hrvatskoj politici. Nema stranke i strančice koja ovih dana nije iznijela svoje mišljenje i nema ekonomskog stručnjaka koji nije predložio nekakav svoj model.
Vatrogasna mjera
Vlada je, za početak, našla solomunsko rješenje, zamrznuvši tečaj franka na 6,39 kuna – što je i dalje za tridesetak posto više u odnosu na vrijeme kada su se krediti uvaljivali nama nesretnicima.
A u idućoj godini, koliko ova vatrogasna mjera vrijedi, osim izbora očekuje nas vrlo uzbudljivo razdoblje: hoće li Milanović i ekipa pokleknuti poput Jadranke Kosor prije nekoliko godina, kada se njenom pozivu na razgovor vodeći bankari u državi nisu udostojili ni odazvati?
Hoće li se država pokazati državom, pa konačno urediti sustav u kojemu bi bilo nemoguće otvoreno i bezobzirno pljačkati i lihvariti građane? Hoće li se uvesti pravda, odnosno hoće li sudovi konačno izmetiljati do kraja nekoliko procesa, između ostalih i onaj u kojem dužnicima kredita u francima pripada najmanje odšteta zbog višegodišnjeg nezakonitog povećanja kamata – ako ne i ona zbog nezakonitih ugovora s valutnom klauzulom?
I hoće li, ukratko, hrvatske banke početi poslovati u normalnim okvirima, barem onako kako to rade njihove ‘majke’ u uređenim europskim državama?
Puno je pitanja, a godina dana je kratko razdoblje, ali nema sumnje da će prvi put u hrvatskoj povijesti predizbornom kampanjom dominirati ekonomija. Valjda smo trebali potpuno propasti da bi nam svima skupa došlo iz stražnjice u glavu.
I tek na tome možda konačno počnemo razlikovati ljevicu od desnice, socijaldemokrate od liberala, narodne političare od bankarskih plaćenika i poslušnika. Što se nas građana tiče, ovakva kampanja može trajati vječno.
Konačno smo, u 2015. godini, spoznali da pravi neprijatelj ne dolazi iz Drugog svjetskog rata, već je sve vrijeme tu pored nas – iza blindiranih vrata, u raskoši ureda s pozlaćenim kvakama i privatnim jacuzzijima, gdje se u maniri iskonskog zelenaša kupa u našoj lovi i s visoka prijeti, svjestan da je moćniji od zakona, sustava i države.
Ako je pravde, neće još dugo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera