Svi naši predsjednici za sva naša poniženja

Bosna i Hercegovina je već prije nekoliko godina potpisala takav ugovor s Vatikanom u ime Katoličke crkve te sa Srpskom pravoslavnom crkvom (Anadolija)

Gledaš ih. Njih trojicu. Bakir Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović. Oni bi trebali tvoriti jednog, a taj jedan trebao bi biti tvoj predsjednik. Sjede oni tako, skupa s pobratimom po vlasti Denisom Zvizdićem, glavom državnih ministara, i briga ih što ti proklinješ sve redom i, očajan do samoizbrisanja, pitaš se šta si to tako silno zgriješio pa da, umjesto jednog predsjednika, kao sav normalan svijet, ti dobiješ trojicu. I to ovakvih. Stid te, i sebe, i drugih, i cijelog svijeta.

Zavalili se oni tako u udobne fotelje u zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, privremeno pretvorenoj u tv-studio, i skoro dva sata razglabaju o “Večernjakovom pečatu”, manifestaciji koju u Bosni i Hercegovini svake godine organizira zagrebački Večernji list. Pričaju o “Pečatnjaku” kao o stvari od najvećeg nacionalnog interesa, sasvim ozbiljni, predani kao što nikad nisu, i briga ih što ti moliš sve zle sile ovog svijeta da otvore zemlju pod tobom i da se sve surva u bezdan. Neka ide sve do đavola.

A taj “Večernjakov pečat”, ustvari, jedino je mjesto na svijetu na kojem se balkanskim političarima dodjeljuju nagrade i proglašava ih se ličnostima godine, i kače im se kolajne na grudi. Iz Evrope i Amerike odavno se samo galami na njih, prijeti im se i maše prstom. Rusija i Turska nemaju dovoljno srebra ni da izliju ordenje mnogobrojnim zaslužnicima za okupaciju Krima, za junačko držanje u noći državnog udara, za buduće ratove. Ali, tu je “Pečat”, da ispuni sve praznine u zemljama u kojima je svaki problem davno riješen, a blagostanje je dostiglo takve razmjere da građani nemaju drugog posla osim zaokruživanja njihovih omiljenih lidera na upitniku za ličnost godine, ni druge brige osim iščekivanja velike noći istine koju im svakog maja donese njihov troglavi predsjednik oličen u liku vrhovnog pokrovitelja.

Kroz kakav su sve ronili mulj

Ko je još vidio dobrog diktatora bez ordenja na grudima? Zato i valja dva sata hvaliti “Pečatnjak”. Na kraju, kada se svede konačna biografija, ostat će samo te “Večernjakove” gvozdene zvečke, da zvekte u istorijskoj pustoši iza njih i samo će to jednolično čandrkanje biti u stanju sasvim jasno odijeliti odjek slave od odjeka bubnjanja grobljanskog busena od mrtvački kovčeg. U svečanom ritmu posmrtnog marša, ljuljat će se “Večernjakove” kolajne na brokatnom jastučiću u rukama kakvog zaslužnog pukovnika, tamo-ovamo, kao titanski novčići.

Džaba zatvaraš oči, ne sanjaš, to je tvoj predsjednik, troglavi. Svaki od njih je u vlasti već cijelu vječnost, toliko dugo da ti se s vremena na vrijeme pričini da nikada ništa drugo nije ni postojalo. S časa na čas vidiš na njihovim licima krljušti, pod bradom ražđapljene škrge, dođe ti da ih sažalijevaš: kroz kakav su sve ronili mulj? Više i ne izgledaju stvarno. Kao kakva prikazanja ispala iz osamnaestosatnih govora Fidela Kastra. Zato i ne smiješ priznati da je sve to pred tobom zbilja. Znaš: istog časa bi poludio.

I dok ih gledaš tako, njih trojicu, sav razvaljen od silnog poniženja, nezadrživi vjetrovi straha što hukte iz dubine tvog bića savijaju te u dijete i ti sada sjediš u učionici, u sred priče. Sa zida iznad table smiješi se na tebe drug Tito. Nastaje silna graja i svako od tridesetero djece tvrdi da Tito gleda baš njega, hvataju se za vratove, prijete svojim krhkim pesnicama, pljuju, mali Balkanci. I svašta bi bilo da nije ušla učiteljica i u jednoj rečenici raščvorila zauvijek sve zablude i sumnje: “Drug Tito gleda sviju nas.”

Ne, još nisi skrenuo s pameti. Te slike iz prošlosti donose ti blage naslage utjehe, čini ti se da pod njima osjećaj poniženja postaje za nijansu blijeđi. Ali, tek za nijansu, kao saznanje da tvoju nesreću i trpnju dijele i drugi, mnogi, milioni. Iako nije utrostručeno kao u tvom slučaju, ono je ipak poniženje: imati za predsjednika melodramatičnog pokajnika koji je nekada u sred paralmenta tražio osvetu i pjenio: stotinu njihovih za jednoga našeg!, a sada je toliko patetičan pred kamerama da domaćice širom zemlje plaču svaki put kada organizira konferenciju za javnost. Nasuprot njih, mladi, koje je njegov novi mandat istjerao na ulice, plakali su od poniženja, derući se u gluho uho države da im je prekipjelo i da im je dosta svega. Ali, ko njih šiša…

Iako ni u trećini nije ponižavajuće kao bosansko, a gotovo nemjerivo s onim djelom Bosne koji na plećima, pored vrhovne trojke, nosi i diktatora koji ordenjem kiti ratne zločince i čijih bi se izjava zastidjeli i psi lutalice, ipak mora da je strašno slušati predsjednicu kako pjeva pjesme pjevača koji svojim naricaljkama budi zlohude duhove fašizma. Čestitu čovjeku naprosto dođe da urla od muke, jer prisiljen je slušati kako njegova predsjednica, u trenucima kada ne pjeva, bezočno valja izmišljotine na račun susjedne države, od koje komad, proboden viljuškom i zarezan nožem preporoditelja nacije, još niko, u svih ovih 25 godina, nije odmakao na dovoljnu udaljenost od njenih usta. Evo ga, tu je, treba samo ispružiti jezik i oblizati ga.

Da propadneš u zemlju od stida

Bože, kakvo je tek to poniženje: imati predsjednika kojeg se u susjednoj prekomorskoj državi ozbiljno istraživalo za šverc cigaretama, a sud odbacio optužnicu – ne zbog pomanjkanja dokaza, ili što je utvrdio da je nevin, već zbog diplomatskog imuniteta. I to u narodu koji je ponikao na tradiciji čojstva i junaštva, a sinove mu na kraju 20. vijeka slalo da razaraju tuđe gradove i domove. Da propaneš u zemlju od stida. Od djela njihovog vladara, koji se, za razliku od svih ostalih balkanskih vođa, sam povukao, taksisti su načinili turističku atrakciju, pa kada sjedneš s njima u glavnom gradu države, na koju god stranu da kreneš, oni će ti pričati beskrajnu priču o vilama, o zemlji, o fabrikama koje su u vlasništvu njegovog plemena.

A šta će tek biti kada spadnu svi ti silni imuniteti? Koliki će nas tek tada hvatati stid i koliko ćemo trpjeti poniženje? Da li se odgovor na ovo pitanje nazire kroz sudski proces bivšem premijeru, koji je sa stranom kompanijom harčio naftnu industriju svoje zemlje? Ili kroz hapšenje bivšeg predsjednika, koji je kasnije priznao da je organizirao kriminalnu grupu s kojom je, drsko poput desepradosa, pljačkao po jednom primorskom gradiću? Ili, pak, u najsvježijem primjeru bivšeg premijera protiv kojeg je specijalno tužiteljstvo pokrenulo istragu osumnjičivši ga za stvaranje kriminalne udruge, s kojom je prao novac i bogatio svoju stranku i njene članove na račun države?

Eto, saznanje da nisi sam, koje je na početku predstavljalo dah utjehe, sada, dok ponovo slušaš kako članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine pričaju o “Večernjakovom pečatu”, ono postaje pritisak pod kojim se tvoje vlastito poniženje udvostručuje. Slutiš da ni to nije kraj svih poniženja na Balkanu. Jednom, kada svi oni postanu bivši, a da nas prije toga ne uvuku u nove mržnje, ratove i klanja, tek tada ćemo shvatiti stravičnu dubinu svih naših poraza i poniženja. Do tad neka nam je Svevišnji na pomoći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera