Svi naši kraljevi i kraljice

Od Aleksandra Makedonskog do danas mnogo je kraljeva na balkanskim prostorima (EPA)

Piše: Miroslav Filipović

Povijest ovih prostora vrvi raznim kraljevima i ponekom kraljicom, a s obzirom da i u sadašnjosti mahom proživljavamo prošlost u njenom farsičnom izdanju – kraljeva i kraljica ni danas ne manjka. Ponekad se čak doima da živimo u nekoj nakaznoj čestici vremena koja je hibrid dnevnog tabloida i povijesne čitanke.

Pođemo li od davnina i s juga ovih prostora, bila je tu antička Kraljevina Makedonija o čijoj slavi danas rogobatno svjedoči onaj robusni i neukusni, trinaestmetarski spomenik Aleksandru Makedonskom usred Skoplja. Aleksandar je, kao što znamo, porazivši perzijsku vojsku pokorio sav onomad znani svijet. Bilo je to tristotinjak godina prije Krista.

Krenemo li sjevernije, nalazimo Dukljansko kraljevstvo na prostoru današnje Crne Gore. Kraljevstvo predaka današnjih Crnogoraca svoj je vrhunac imalo u doba dinastije Vojislavljevića, za vladavine Bodina, najčuvenijeg dukljanskoga kralja. Bilo je to u drugoj polovici 11. stoljeća.

I prostor današnje Bosne i Hercegovine imao je svu silu kraljeva i kraljica, i to za relativno kratko razdoblje od polovice 14. do polovice 15. stoljeća, kada vladahu Kotromanići. Sveukupno je dvadesetak kraljeva i kraljica stolovalo ovdje uoči dolaska Turaka. Kažu da je to kraljevstvo bilo najmoćnije na Balkanu za vrijeme Tvrtka I, od 1377. do 1391. godine.

A tek hrvatski kraljevi! Kakva li je to momčad bila od 910. kada je okrunjen prvi u nizu – Tomislav, pa sve do posljednjeg – Petra Svačića, nakon čije je pogibije tadašnja Hrvatska dospjela pod višestoljetnu vlast tuđinskih kraljeva.

Zaključimo kratki historijski uvod o kraljevima s ovih prostora – jer ovaj tekst zapravo i nije o njima – spomenom srpskih dinastija Obrenovića i Karađorđevića. One su u zgusnutom vremenu od 1882. do kraja Prvog svjetskog rata vladale mladom Kraljevinom Srbijom, da bi nakon 1918. Karađorđevići zaposjeli prijestolje novostvorene Kraljevine SHS, potom Kraljevine Jugoslavije koja je potrajala do Drugog svjetskog rata.

Tranzicijska „kraljevska“ elita

Kraljevi i kraljevstva očito su duboko utisnuta u ovdašnju svijest i kolektivni imaginarij. Doduše, u socijalističkom interregnumu imali smo Maršala, i nikakvih „kraljeva“ i „kraljica“, izuzev onih koji bi Titu dolazili u goste, nije bilo. U ta vremena mogao si u javnom, pa i zakulisnom govoru biti „majstor“ ili “legenda“, čak i „car“ no nikako „kralj“ jer je to previše zaudaralo na režim i monarhiju s kojima je nova vlast raskrstila još u Jajcu 1943. godine.

A onda se i taj, mukom stvarani svijet urušio pa smo se obreli u liberalnoj demokraciji i slobodnom tržištu. U tranzicijskom procesu u kojem su ovdašnji narodi ponovno oživjeli sjećanja na svoje stare kraljeve i kraljevstva, mnogi su dovitljivci i muljatori, sukladno vremenu koje je nalagalo bespoštednu borbu i nezasitnu glad za uspjehom na apsolutno svim poljima, odjednom postali novi „kraljevi“ i „kraljice“. Bez pedigrea.

Malo guglanja po hrvatskim i „komšijskim“ portalima otkriva nam masovnu proizvodnju izdanaka nove „kraljevske“ elite. Danas tako imamo kraljeve kruha, pašteta, šećera, željeza, bakra, otpada, oružja, papira, osiguranja, poker-automata, heroina, kokaina… O glazbenoj estradi da se i ne govori. Tek tamo vlada hiperprodukcija kraljeva i kraljica koji umjesto žezla u rukama drže oblikom slične, a dimenzijama puno praktičnije mikrofone.

Mikrofon umjesto žezla

U Hrvatskoj, recimo, godinama traje nemilosrdna borba za estradna prijestolja. Titulu kraljice jedna drugoj sezonski preotimaju Severina i Jelena Rozga. Potonja se, uostalom, sama ustoličila kao „žena, majka, kraljica“ u svome megahitu „Bižuterija“ koji već naslovom definira mentalitet ovodobne mase koja se klanja lažnoj raskoši i podaje izmišljenim „kraljevskim“ veličinama.

Na muškom odjelu hrvatske estrade još je veća gužva. Mišo Kovač još iz bivše države nosi status „legende“ (a one, znamo, žive vječno nasuprot kraljevima koji ginu ili ih se svrgava) no ovdašnji ga mediji povremeno zovu „neokrunjenim kraljem estrade“. Premda baš i nije isusolik, to uvelike asocira na Mišin status „kralja nad kraljevima“.

S druge strane, čim neka pjevačka zvijezda napuni najveću dvoranu u državi, koja se u pravilu zove Arena, mediji odmah požure nazvati ga „kraljem estrade“. Kada je prije par godina Tony Cetinski dva dana zaredom punio zagrebačku Arenu, medijsi su ushićeno tvrdili kako se „može reći da je Tony (…) ove godine glavni kandidat za titulu kralja hrvatske estrade“.

Vratimo li se biblijskim asocijacijama, jesenas su hrvatske novine i portali pronijeli vijest da su u varaždinskoj Areni (sic!) zajedno nastupila „tri kralja estrade“: Mate Bulić, Mladen Grdović i Jasmin Stavros!

Krunidbe od dvorana do kafana

Na estradnoj sceni krundibe se očito odvijaju prekovremeno: u žutoj štampi, na društvenim mrežama, po velebnim dvoranama i opskurnim kafanama. Ovdje kraljeva poput Elvisa ima, takoreći, na svakom plotu i banderi. Budući da hrvatske „kraljeve estrade“ već spomenuh, evo i nekolicine susjednih.

„Kraljem estrade“ nazivaju Sašu Matića, ali pretenzija na tron imaju i Sejo Vranduk kao i Šerif Konjević koji je, pišu magazini, nedavno u Brčkom održao „kraljevski nastup“. Sinana Sakića zovu „kraljem folk muzike“, a Šabana Šaulića „kraljem narodne muzike“. Boban Rajović se na Facebook profilu sam prozvao „kraljem estrade“. Na kraljevskoj samopromociji radi i „popularni crnogorski folk pjevač“ Šako Polumenta koji je jedan od svojih hit-singlova naslovio kratko i jasno – Kralj! Za Acu Lukasa beogradski su tabloidi pisali kako je „prešao trnovit put od kralja splavova do kralja estrade“.

Čak i ako se maknemo od estrade, olako medijsko okrunjivanje tranzicijskih kraljeva svega i svačega u ne jenjava. Premalo je prostora spominjati sve, pa evo nekoliko nasumce odabranih primjera iz Hrvatske. Imamo „kralja pašteta i čajnih kobasica“ (Đuro Gavrilović), zatim „slavonskog kralja željeza“ (Željko Biloš) pa „hrvatskog kralja kruha“ (Josip Plodinec, vlasnika pekarskog lanca Klara) također i „kralja papira“ (Marinko Mikulić, vlasnik Pan-papira) kojemu u tituli konkurira i Petar Ćorluka, vlasnik Violete zvan „bosanskim kraljem papira“ i balkanskim kraljem toalet-papira“ koji proizvodne pogone ima u Hrvatskoj.

Kraljevi laže i reciklaže

Čini se da „kraljeva“ ima najviše gdje je biznis danas najunosniji – u otpadu. Tako će zagrebački Večernji list u tekstu od prije nekoliko godina pobrojati čak „pet kraljeva reciklaže“.

„Među brojnim kraljevima reciklaže u Hrvatskoj“ – pisao je tada Večernji – „ističe se njih pet poznatih široj javnosti (…) no kralj svih kraljeva nesumnjivo je Petar Pripuz, koji je (…) u posljednjih pet godina imao prihod od čak 544 milijuna eura“!

Zavirimo li iz hrvatskog u „komšijska“ dvorišta, doista bi mogli nabrajati u beskraj. Stoga tek dva primjera koja su mi zapela za oko: da se u Bosni i Hercegovini izbor sportaša i sportašice godine zapravo naziva „krunisanjem kraljice i kralja bh.sporta“. I da na srbijanskom TV Pinku postoji emisija „Kraljevi stila“ koja neselektivno fabricira jeftinu raskoš.

Za kraj, ima li boljeg dokaza miješanju „kraljevskih“ loza od spektakularno započetog i neslavno okončanog braka srbijanskog „kralja bakra“ Milana Popovića i hrvatske „kraljice estrade“ Severine?

Izvor: Al Jazeera