Piše: Vedat Spahović
LONDON – Tako je to sa vrsnom akademskom slikarkom Sonjom Radan, sve od Sarajeva do Londona i nazad. Svojim je ženskim likovima serije “Žudnja” gostovala nedavno i u Beču. Oboje smo i nakon 20 godina još gosti na britanskom ostrvu, pa nam Beč dođe kao pola puta do kuće.
Mnoge od svojih likova “kitila” je inspiracijom zlatarskog umijeća starih sarajevskih zlatara, braće Sofić, ali ni taj nakit ne može skrenuti pozornost ili otkloniti umor i brigu, Sonjine su riječi, koje nam je život donio.
Često mi je znala reći, dugo se već osjećam kao na slici, nisi trebao uzimati moju fotografiju, dovoljna ti je bila ‘moja’ slika, slika mojih pomalo umornih likova. Oni su puni nekog iščekivanja, a to je upravo onako kako sam se i ja osjećala u tom razdoblju koji je obilježio moj put od Sarajeva do Londona, i nazad, i naprijed, sa najvjerovatnijim ishodom stalnog prebivališta u londonskom All Souls Avenue ili negdje u Cornwallu sa sadašnjim mužem Nickom Lipleryem.
Poeta i novinar Mišo Marić je jednu svoju davnu priču o Sonji Radan počeo sa Edgarom Degasom: “Slikarstvo nije teško za onog ko ne zna, za onog ko zna to je sasvim druga stvar.”
Kaže Marić da bi se dalo primijeniti i na izbjeglištvo, jer Sonja Radan je oboje.
Atelje života
Radan je bila i ostala ona sarajevska srednjoškolka iz posljednje klupe, što je tajno crtajući na komadu bloka ili običnog papira krišom otvarala vrata Likovne akademije, koju je upisala 1979. u klasi profesora Ratka Lalića. Mada Sonja ni u jednom intervjuu nije izostavila da kaže kako je tadašnji asistent Nusret Pašić odredio njen umjetnički put i izraz.
Prije britanskog otoka Sonja je sa tadašnjim suprugom Bojanom bila “zatočena” na jednom drugom otoku, svjetioniku Mulo kod Primoštena.
Tamo je, često mi govori, imala atelje svog života. More svuda okolo, a to sunce i svjetlo nije pogasio ni novembarsko-februarski London, barem ne na njenim blagodarnim slikama.
O mitskoj Atlantidi, zvanoj rat u njenom Sarajevu i potopu snova, da je njena londonska beskućnička epizoda kratkog vijeka učila je postepeno.
Ratne storije naših po svijetu, od Danske do Norveške, rijetko se više igdje pripovijedaju. Ljudi osjećaju kao da im stružeš po zakrpljenim ranama, pa i Sonja Radan izbjegava da se vraćamo na temu kako su njene tri karte, jedna njena, druga Bojanova i treća tek rođene kćerke Tare, kojoj su danas 23 godine – postale karte u jednom smjeru.
Svi Sonjini prijatelji
Mene je čak više od “svih Sonjinih žena”, sa tolikih Sonjinih platana koje je vidio svijet, fascinirao broj “svih Sonjinih prijatelja” iz vremena koliko se znamo u daljini.
Počelo je vremenom zajedničkih ratnih izložbi u Velikoj Britaniji i Sonji nikad nije bio problem “tamo daleko” izlagati sa, recimo, Tamarom Jovandić, Dajanom Suk, Željkom Ćorovićem…
Sa Zlatanom Smajlovićem i Ginom Landor, te njihovim predanim naporom, taj lijepi posao reprezentovanja svoje zemlje i njenih muka nastavljen je jednim nesvakidašnjim umjetničkim projektom i izložbom u Irskoj.
To neprekinuto druženje, koje se posljednjih godina odvija u Zlajinom i Gininom Počitelju, Sonja talentirano, ljudski-umjetnički, zna da njeguje.
Sa Sonjom su od prvih dana i prvog smještaja, kako smo to onda zvali “kod Jevreja” u Londonu, Braco i Bulka Danon. Od nje je “neraskidiv” pisac i radijski glumac Vladimir Albahari, glumica Etela Pardo, multitalentirani Dado i Neska Džihan, Dubravka Cucić, pijanisti Sanja Skakić i Zoran Jančić, za koga mi kaže da je među rijetkima koji se “vratio”, njen profesor sociologije Zoran Molnar, prepoznatljivi dizajner u Velikoj Britaniji i šire Saša Vidaković, te mnoštvo, mnoštvo drugih iz nekadašnjeg Sarajeva, BiH i šire.
Najbolje ih okupi prvomajski uranak kod Sonje Radan i Nicka u Londonu.
Tu su nekad bili oni kojih više nema među nama – radijski novinar Nenad Vekić-Deda i nedostižni redatelj i zabavljač, reći će Sonja, Dubravko Bibanović Biban.
Sonja Radan je gajila i dijelila svoje prijatelje sa drugima. Na kraju je ostala “Žena u znaku žudnje”.
Sa dramaturginjom, spisateljicom, pjesnikinjom Ljubicom Cicom Ostojić Sonja Radan je, ipak, što bi Englezi rekli “soul mate” (srodne duše).
Ostojić poezijom, uz ilustracije Radan, uskoro zaokružuje taj ciklus žudnje, kroz koju ove dvije srodne duše putuju i razumiju se.
Sonja taj ciklus ponovno otvara martovskim gostovanjem iduće godine u Galeriji u Sarajevu, pa preko izlaganja u Zagrebu, Trstu i ciklusom žudnje dolazi nazad novoj kući.
Ma gdje da se ta kuća za Sonju nalazila, najprije ćete je naći na njenom platnu.
Taj dar da se negdje konačno skrasiš ne posjeduje svako. Otud i priča o onima koji to “znaju”.
Izvor: Al Jazeera