Oglasi

Svastike na partizanskom groblju kojeg više nema

Može li obnovljeno Partizansko spomen-groblje u Mostaru, u društvu kakvo je danas naše, imati smisao kakav je imalo onda kada je prvobitno podizano i imamo li ga kome predati u naslijeđe?
U grandiozni mozaik spomenika ugrađeno je 12.000 kamenih fragmenataAl Jazeera

Sada već daleke 1965. godine, dakle prije nešto više od pola stoljeća, na dan 25. septembra,  u prisustvu velikog broja građana svih nacionalnosti, u Mostaru je svečano otvoreno Partizansko spomen-groblje, jedno od najvećih spomenika Narodnooslobodilačkom ratu i njegovim žrtvama na prostoru SFRJ i Balkana.

Podizano u ime stradalih mostarskih partizana i svih onih koji su živjeli i djelovali u dubokom antifašističkom uvjerenju, to arhitektonsko čudo, kako su ga mnogi opisivali, proizašlo je iz vizija arhitekte, umjetnika nesvakidašnjeg dara i izvanrednog umijeća, neimara kolektivnog sjećanja naših naroda, Bogdana Bogdanovića koji, evo, već sedam godina, na žalost, nije među živima. No, njegovo djelo jeste, ali, od svih napušteno, ukleto tjeskobnom praznoćom i sramotno zapušteno, neprepoznatljivo, oku jedva vidljivo.

'Ovo je remek-djelo i želim ga vidjeti'

Misao o izgradnji spomen-groblja, tvrde, došla je od Džemala Bijedića, uglednog mostarskog revolucionara, visokopozicioniranog državnog funkcionera i jednog od najbližih saradnika Josipa Broza Tita.

Razumijevajući iskustva historije, svjestan značaja i uloge građana Mostara u ratnim godinama Drugog svjetskog rata, Bijedić je ovu ideju etablirao kao projekat od iznimno velikog značaja za građane ne samo Mostara i Bosne i Hercegovine, nego i cijele Jugoslavije. Odlučeno je: projekat će se povjeriti Bogdanu Bogdanoviću.

Uz ime ovog čovjeka stajala su vrlo vrijedna ostvarenja u arhitekturi spomenika žrtvama fašizma u Beogradu, Jasenovcu, Bihaću i Prilepu, pa je i posao izbora projektanta bio olakšan. Izgradnja je zvanično počela početkom 1960, a pet godina kasnije uspješno završena. Za to vrijeme u grandiozni mozaik tog spomenika ugrađeno je 12.000 kamenih fragmenata, čak 1.193 metra kvadratna kamenih ploča što su uzete iz dotrajalih mostarskih kuća i nevjerovatnih 87. 000 kamenih oblutaka vađenih sa dna rijeke Neretve.

Svi su željeli da učestvuju i pomažu kako mogu i umiju, svako na svoj način i bez rezerve, pa su građani davali priloge prema svojim mogućnostima, nešto u novcu, a ako novca i nije bilo, umjesto njega darivali su kamen iz svojih starih porodičnih kuća koje je ozbiljno nagrizao zub vremena.

Konačno, godine 1965, u povodu dvadesete godine oslobođenja Mostara iz fašističkog zagrljaja, čast da svečano otvori i okupljenom svijetu predstavi Bogdanovićevo remek-djelo, imao je Josip Broz Tito. 

Bio je to, kažu, dan za pamćenje. Svjedočilo se spomeniku impozantnih dimenzija i jednako velike ljepote, iz kojeg je, objedinjeno u jedinstvu obilja biljaka, dekoracija u kamenu i simboličnog protoka vode, isijavalo snažno autorovo nadahnuće i poruke o životima što su prekinuti u ime početaka nove budućnosti.

Ljepota ovog zdanja ravnodušnim nije ostavila ni francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea koji je, impresioniran i zamišljen nad maketom Bogdanovićevog spomenika, izgovorio riječi: "Ovo je remek-djelo i želim ga vidjeti!"

Spomenik bez ljudi nije spomenik

Odete li danas na mjesto gdje počiva Partizansko spomen-groblje, ili barem ono što na njega podsjeća, dočekat će vas prizori koji govore o tekovinama barbarskog divljanja sljedbenika onih ideologija koje su ovdje zatirale tragove ljudskog zajedništva.

Više od dvije decenije, kroz kapiju ulaze samo poštovaoci zlodjela činjenih u ratovima, onom Drugom svjetskom, i ovom minulom, a tek rijetke koji se usude, iz poštovanja prema žrtvama bez razlike na naciju i vjeru, da kroče među zidine ovog obeščašćenog spomenika, oni prvi sačekuju uvredama i izljevima mržnje kojoj zdrav razum ne može naći nikakva objašnjenja.

Tragovi njihovog prisustva vidljivi su gdje god vam se zaustavi pogled: svastike i drugi fašistički simboli koji prizivaju uskrsnuće paradržavnih tvorevina, jednako čitljivi, nedvosmisleni pozivi na progone drugog i drugačijeg, često popraćeni prostim psovkama koje više govore o izostanku elementarne pismenosti njenog autora negoli ljudima koje vrijeđaju.

Bogdanović, koji je Mostaru i njegovim građanima, bez obzira ko oni bili, baš kao što je obećao, poklonio nešto neviđeno, što je i bilo, duboko razočaran i povrijeđen zlom što se sručilo na Mostar, i u njemu njegovo, možda, životno djelo, pisao je: "Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima."

Kome?

Danas, evo, kako čujemo, više pod pritiskom negoli zbog svijesti o stvarnom značaju ovog zaboravljenog spomenika, iznuđena je kakva-takva, nadajmo se, iskrena volja da se naknadnim prisjećanjem i zajedničkim sudjelovanjem najodgovornijih aktera naše političke realnosti pristupi obnavljanju Partizanskog spomen-groblja.

Međutim, to će, razumije se, prije ili kasnije, otvoriti čitav niz pitanja koja će zahtijevati prave odgovore, a dva, možda i najvažnija, nameću se sama od sebe: Može li taj spomenik antifašizmu, u društvu kakvo je danas naše, imati smisao kakav je imao onda kada je prvobitno podizan i imamo li ga kome predati u naslijeđe?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera         

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.