Svako od nas ima svoje mišljenje o Titu

Tito bio i tovariš, i šok, i drug - za njim je plakala cijela zemlja (Getty Images)

Piše: Zvonimir Nikolić

”Umro je drug Tito, to su večeras saopštili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.”

Miodrag Zdravković je taj dan imao imao najteži zadatak – pročitati vijest o Titovoj smrti.

Postoje neki datumi koji su čovjeku duboko urežu u sjećanje. Kao što je ovaj četvrti maj. Iako smo znali da je u Ljubljani i da je teško bolestan, vjerujem da se većina Jugoslovena nadala nekom čudu. Da će Tito nekako iznenada ozdraviti, pobijediti bolest kao što je pobijedio fašiste i domaće izdajnike kod Drvara, na Sutjesci, na Neretvi…

Kockica u vrhu „Oslobođenja“

Jedno vrijeme smo, kao i dobar dio Sarajlija, imali pretplatu na Oslobođenje i dobijali rano ujutro novine zakačene na šteku vrata našeg stana. Poslije se dešavalo da nas je valjda zapao neki veseli raznosač novina, pa su novine jedno vrijeme kasnile, pa se dešavalo i da se preskoči koji dan. Otac je otkazao pretplatu, a onda smo moj brat ili ja imali zadatak otići kupiti novine u najbližu trafiku kod hotela Zagreb.

Sjećam se da je u gornjem uglu Oslobođenja bio i bilten zdravstvenog stanja druga Tita. Uokvirena vijest u vrhu novina. Uvijek bih kod kupovine obratio pažnju prvo na taj dio, dok još stoje složene na gomili.

A negdje baš u to vrijeme i moj drug Adi i ja smo skontali da nam je nekako malo onaj roditeljski džeparac pa smo se prijavili da raznosimo novine. Zapao nas je rejon baš oko Adijevog stana u ulici Danijela Ozme. Ni sam ne znam kako, ali uvijek nam je ostajalo viška novina. A nije ni malo lako bilo ustati u ranu zoru i podijeliti sve do sedam, pa onda u školu od osam.

Mi bi obično završavali već u 6:15 i išli kod Adija da popijemo kafu. Onda bi onaj višak novina otvorili i poredali po podu stana da se ne mučimo i okrećemo listove dok čitamo svježe novosti. Nije ni čudo što su nam nakon sedmicu dana otkazali posao. Moguće je da je i moje roditelje zapao baš takav raznosač?

Taj četvrti maj je bila nedjelja.

Mi, tinejdžeri u to doba smo se neštu ujutro muvali po gradu, a ja sam se, kao i svake nedjelje, vratio kući u pola dva na nedjeljni ručak sa roditeljima. Moj brat Dragan je rekao da će malo zakasniti.

Nekako kao da se u zraku osjećalo da će se taj dan nešto loše dogoditi. Da li smo predosjećali ili nas je ona kocka u gornjem uglu Oslobođenja o pogoršanom zdravstvenom stanju druga Tita uznemirila, ali sjećam se kada se pojavio na TV Miodrag Zdravković, da je otac drhtavim  glasom samo rekao:

“Nado, pusti sad suđe! Brzo dođi! Izgleda da je umro Tito?”

‘Šta ćemo sad?’

Mati je počela plakati. Otac se zagledao negdje u daljinu, kao da je razmišljao: “Šta ćemo sad?”

Uskoro se i Dragan pojavio na vratima. Bio je negdje na kafi sa rajom i neko je utrčao u kafić i rekao: “Gasi muziku, umro drug Tito!”

Svi su se razišli kućama. Na ulici smo vidjeli oficire, vojnike, milicionere kako užurbanim korakom, a neki i trkom idu tamo gdje su trebali da se jave u slučaju najgoreg.

Moj školski drug Kenan je baš na taj dan rođen. I pomislio sam: “Jadan Keno. Više nikada neće normalno proslaviti svoj rođendan”.

A onda nas je sve posebno potresao snimak sa utakmice na Poljudu. Kada je cijeli stadion pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo”.

Sada, 35 godina kasnije, mnogima će to izgledati smiješno. Neki su se potrudili da u međuvremenu od Tita naprave zločinca. Neki kriminalca. Neki švalera. Neki opet i dalje vjeruju da je bio najveći sin naših naroda.

Još jedno vrijeme se puštala sirena tačno u 15:05 sati, mi smo parkirali automobile nasred ulice i stajali mirno. U fabrikama je na jednu minutu prestajao proizvodni proces, na radnim mjestima se odavala počast.

Čudni su ti datumi u našim životima.

Trideset četiri godine nakon Titove smrti i jedan dan kasnije 05. maja 2014. godine, i moj drug Adi sa kojim sam jednog proljeća raznosio novine, je preselio na jedan, nadam se, puno bolji svijet.

Tovariš Tito, šok Tito, drug Tito

Vjerovatno će se još dugo pričati o Titu. Bar mi. Ove generacije koje ga pamte, koje se sjećaju sletova na stadionu JNA za 25. maj. Kada je Tito bio i tovariš i šok i drug.

Svako od nas ima svoje mišljenje o Titu.

Valjda će jednog dana ona prava istorija pokazati šta je zaista bio, a ovo je samo jedno sjećanje na jedan dan od prije 35 godina.

Nakon Tita došli su neki drugi ljudi. Novi političari. Neki će reći bolji. Neki će reći da su krivi za rat.

Tita su tako nasljeđivali Janez Drnovšek, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Ibrahim Rugova, Kiro Gligorov… Svako u svojoj avliji. Za neke veliki političari. Za neke nešto drugo.

A opet, sjeća li se iko onako, iz glave, datuma njihovog rođenja? Ili  smrti?

A ja… Ne mogu se oteti utisku da je naša mladost uz Tita bila sretnija i ponosnija i da su naši roditelji bili puno bezbrižniji  i sigurniji nego što smo mi sada.

I čini mi se da je od tog dana na našim prostorima zajedno sa Titom, počela umirati i radnička klasa, bratstvo i jedinstvo, samoupravljanje, Nesvrstani… I milion puta mi je palo na pamet kako smo ga zapravo slagali pjevajući one pjesme i kunući se.

Izvor: Al Jazeera