Ovih dana se na društvenim mrežama vodi prava bitka između onih koji smatraju da su korona virus podmetnuli svjetski moćnici, i onih koji se tome protive. Svaki dan nailazimo na statuse koji nam otkrivaju poguban utjecaj 5G mreže ili vakcine protiv korona virusa, ali i one koji prve ismijavaju. Lično spadam u ove druge i sama sam se pridružila kolektivnoj ”prepirci”, iako svjesna njene uzaludnosti. Diskusije na socijalnim mrežama su zbog svoje prirode osuđene na propast i učestvovanje u njima prije ljude utvrđuje u stavovima koje su već imali nego ih mijenja. Ali smatram da zbog sve većeg broja ljudi koji podliježu različitim teorijama zavjere, te jačini njihovog uvjerenja, možemo makar pokušati razumjeti šta stoji iza njega.
Teorije zavjere nisu od jučer i vjerovatno ne postoji osoba koja makar malo ne vjeruje u neku. Svijetom upravlja ‘Novi svjetski poredak’; Vlada kontroliše tornada, klimu i vrijeme; Elvis nije mrtav a iza smrti JFK ili princeze Diane se krije puno više nego što su nam otkrili; Ljudi nisu nikada sletjeli na Mjesec; Većina bolesti je vještački proizvedena da bi od lijekova profitirao farmaceutski lobi; U Arei 51 se nalazi tajno Vladino postrojenje gdje se vrše obdukcije nad vanzemaljcima i proučava njihova tehnologija; Zemlja nije okrugla nego ravna; Vakcine proizvode autizam… Sad je na red došao korona virus.
Ko je kriv?
Mnogima od njih se moraju priznati privlačnost i zavodljivost te barem površna uvjerljivost. Narativni obrazac je kod većine isti: uvijek je tu neka moćna i bogata grupacija ljudi koja se urotila protiv ostatka čovječanstva zarad sopstvene dobrobiti i bogaćenja te posjeduje tajna znanja pomoću kojih želi kontrolisati ljude. Događaji oko kojih se pletu teorije zavjere većinom su neobjašnjeni i do kraja nejasni. Na njih se nije moglo/ne može utjecati pa proizvode strah i neizvjesnost. Upravo takva je i korona pa je razumljivo da je dovela do prave epidemije teorija zavjere.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ali čak i prije korone, broj teorija zavjere je u stalnom porastu i stručnjaci tvrde da nikada nije bilo više ljudi koji vjeruju u njih. Za to je velikim dijelom ‘kriv’ internet, tj. brzina i način na koji tim putem dolazimo do informacija. Osim internetskih algoritama koji nam prvo nude sadržaje slične onima na koje smo već klikali, prisutan je i tzv. ”confirmation bias” (sklonost ka potvrdi) ili naša kognitivna tendencija prema kojoj percipiramo i usvajamo samo one informacije koje su u skladu s našim već postojećim mišljenjem. Tako će teoretičari zavjere puno lakše povjerovati informacijama koje se slažu s onim u što već vjeruju, nego onima koji govore protiv toga, koliko god da su argumentovane i utemeljene.
Proučavanje teorija zavjera u psihologiji još je prilično novo ali stručnjaci ukazuju na neke zajedničke karakteristike ljudi koji vjeruju u njih. Tako psihijatar Joseph M. Pierre, ekspert za teorije zavjere, tvrdi da ljude koji su im skloni karakteriše bazično nepovjerenje prema drugim ljudima, vladi, političarima i svijetu. Ljudi su globalno izgubili vjeru u lidere i svjetski napredak, a na našim područjima se ovo nepovjerenje može pridodati već postojećem nepovjerenju koje imamo prema političarima i situaciji u zemlji.
Teze, a ne teorije
Teoretičari zavjere u većoj mjeri odbijaju prihvatiti općeprihvaćena vjerovanja i autoritete, ali njihovo mišljenje ne porađa tzv. naučni ili kritički skepticizam jer mu nedostaje analitičnost, već dovodi do sumnje koja bez puno kritike prihvata već ponuđene konstrukte. Kako imaju potrebu za jasnim uzrokom tako više vjeruju u nešto ”zamagljeno” ili ”fantastično”, mračnu priču se krije od javnosti, ako im nudi kakvo-tako objašnjenje nego što prihvataju da objašnjenja nema. Drugim riječima radije prihvataju deluziju nego nikakvo ili pak naučno objašnjenje jer im je njega teško shvatiti. Pierre tvrdi i da se teorije zavjere prije mogu nazvati tezama jer su im narativi nedovoljno razrađeni da bi bili teorije.
Dalje, vjerovanje u određenu verziju u koju su ”proniknuli” samo neki, teoretičarima zavjere daje osjećaj posebnosti i uvjerenje da su ”bolji” od drugih. Nekada se mogu osjećati poput ”heroja” koji brane pravu istinu koja se čuva od čovječanstva – koje je većinom naivno, neuko i izmanipulisano pa je njihova uloga da im otvore oči. U nekim slučajevima im vjerovanje u neku teoriju može postati toliko bitno da ga smatraju za sastavni dio identiteta i branje bez obzira na sve što može dovesti i do nasilja – npr. epidemije zaraznih bolesti zbog odbijanja vakcina ili paljenje 5G predajnika.
Nemoguća misija
Iako su teorije zavjere i prije postojale kao i antinaučni pokreti te pobune protiv ”elita i eksperata”, sad živimo u svijetu post-istina u kojem su izjednačene naučne činjenice i svačije mišljenje. Međutim, čak ako im i priznamo jednakost tj. svačijem mišljenju damo istu važnost kao i naučnom, polemika između njih neće dovesti ni do čega nego samo dodatnog utvrđivanja razlika i neslaganja.
Rješenje i ovdje, kao i ustalim situacijama, bilo bi ostajanje unutar tzv. kognitivne fleksibilnosti koja nam dozvoljava da prihvatimo da nismo u pravu, te pokažemo empatiju prema tuđem mišljenju i shvatimo razloge za njega, čak iako se s njim ne slažemo i mislimo da je besmisleno. Ali u uslovima online diskusija tako nešto je nemoguća misija i čini mi se da je ovo jedna od onih situacija u kojoj je bolje da ne uradimo ništa.
Izvor: Al Jazeera