Oglasi

Sva lica Tuđmana od bronce

Dosta je onih koji su zaključili kako je spomenik prvom predsjedniku Hrvatske zapravo spomenik Hrvatskoj kakvu je ostavio u nasljeđe - poharanu pljačkom i privatizacijom.
Rasprava o estetici spomenika Tuđmanu ponavlja se sa svakim novopodignutim i iznova izaziva nove kontroverzePixsell

Glavni grad Hrvatske dobio je spomenik prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Tako je Tuđman stupio u društvo spomeničkih velikana u Zagrebu u kojemu su i kralj Tomislav, ban Josip Jelačić, Josip Juraj Strossmayer, Marko Marulić, Ante Starčević, Petar Preradović, Stjepan Radić, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Nikola Tesla, Tin Ujević, Dražen Petrović, Većeslav Holjevac i desetak drugih.

S ovim potonjim, Holjevcem, sada dijeli i istu poljanu ispred Nacionalne sveučilišne knjižnice. S tim da Holjevac, poslijeratni gradonačelnik Zagreba koji je „odveo“ grad preko Save pokrenuvši gradnju Novog Zagreba, grabi u okamenjenom hodu prema svome vizionarskom projektu s onu stranu rijeke, dok mu leđima okrenuti Tuđman gleda prema Gornjem gradu gdje su Gradec, Kaptol i Pantovčak - brdašca na kojima je koncentrirana politička moć nacije kojoj je – vole u poetskom zanosu reći mnogi Hrvati – Tuđman bio otac.

Da su okolnosti bile drugačije, u društvu spomeničkih velikana u Zagrebu bio bi i Josip Broz Tito kojemu su još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća htjeli podići grandiozan spomenik na platou ispred Gradskog poglavarstva gdje danas stoluje gradonačelnik Milan Bandić koji je sugrađanima još na pretprošlim izborima obećao podići spomenik Tuđmanu.

Spomenik poharanoj i opustjeloj Hrvatskoj

A da je spomenik Titu podignut – kipar Vojin Bakić, čije je idejno rješenje onomad pobijedilo na natječaju, zamislio ga je kao spomeničku grdosiju od 36 metara s čeličnim slavolukom i  Brozovim kipom – danas bi se brončani Tuđman i Tito pogledavali na udaljenosti od stotinjak i nešto metara.

Naravno, pod uvjetom da bi spomenik Titu, da je podignut 1992. na stotu godišnjicu njegovog rođenja kako je bilo planirano, izdržao u komadu ona eksplozivna tranzicijska vremena kada su spomenici s lakoćom letjeli u zrak ili nestajali preko noći.

Od spomenika Titu odustalo se, kaže priča, i prije nego što se raspala država koju je stvorio, jer su vlasti zaključile da podizanje monumentalnog spomenika u vrijeme tadašnje ekonomske krize ne bi baš bilo najpristojnije prema građanima.

S podizanjem spomenika Tuđmanu nije se marilo za takve obzire, iako je dosta onih koji su zaključili kako je spomenik Tuđmanu zapravo spomenik Hrvatskoj kakvu je ostavio u nasljeđe - poharanu pljačkom i privatizacijom u vrijeme rata i tranzicijskog poraća, a danas poprilično opustjelu zbog iseljavanja onih koji nisu imali strpljenja čekati još nekoliko desetljeća da Hrvatska postane „malom Švicarskom“ - sretnom, bogatom i uređenom zemljom kakvu su početkom devedesetih obećavali upravo Tuđman i njegova politička svita.

Takvu i danas obećavaju najglasniji Tuđmanovi apologeti poput predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je nakon pobjede na predsjedničkim izborima prije četiri godine doslovno klicala da će Hrvatska biti među najbogatijim i najprosperitetnijim zemljama Europske unije.

Otkrivajući spomenik Tuđmanu, hrvatska predsjednica jednako euforično je ustvrdila da je „cijeli hrvatski narod godinama čekao spomenik Tuđmanu“, a premijer Andrej Plenković joj nesuvislo suflirao izjavom da je taj spomenik „oduvijek trebao biti ovdje“.

Zagrebački Tuđman ostao prekratak

Drugdje po Hrvatskoj, proteklih je godina već podignuto osamdesetak spomenika Tuđmanu, kao da je riječ o svojevrsnom natjecanju. Kada je Bandić 2013. godine obećao Zagrepčanima spomenik Tuđmanu, kazao je da će taj biti najveći i najljepši u cijeloj zemlji. Na koncu nije ispao najveći jer je sa svojih 4,2 metra ostao kratak za šezdesetak centimetara u odnosu na onoga u Makarskoj.

A dalo bi se raspravljati i o tome je li najljepši. Štoviše, rasprava o estetici spomenika Tuđmanu ponavlja se sa svakim novopodignutim i uvijek iznova izaziva nove kontroverze, ali i podsmijeh stručnjaka i laika. O tome koliko ovaj zagrebački spomenik sliči Tuđmanu ponajbolje govori rekacija Tuđmanovog mlađeg sina Stjepana koju su prenijeli hrvatski mediji.

„To nije moj otac“, kazao je mlađi Tuđmanov sin vidjevši kip svoga pokojnog oca i „Oca nacije“. Još se, pišu novine, zapitao „Zašto to rade?“ dodavši da ga nijedan od silnih spomenika ne podsjeća na oca osim onoga u Škabrnji.

Sam Tuđman je za svoga političkog života većinom bio strog i namršten, a mnogi spomenici koji su mu podignuti proteklih godina komično odudaraju od tog profila. Ako je itko od ovdašnjih političara zahvalan za slikare i kipare da im prenesu lik na platno ili izliju u broncu, onda je to namršteni Tuđman - tankih i stisnutih, malo nakrivljenih usana, sa strogim pogledom uokvirenim jednako strogim okvirom naočala... Ukratko, nenasmijan čovjek dramatično posvećen ostvarenju svoga državničkog cilja i vizije.

Ni sin ga nije uspio prepoznati

Umjesto toga, neki od spomenika Tuđmanu doimaju se tek zeru ozbiljnije od gipsanih vrtnih patuljaka. U Virovitici ga je kipar posjeo u stolicu, na neko majušno i slabašno prijestolje, zazivajući valjda usporedbu s velebnim spomenikom Abrahamu Lincolnu u Washingtonu. U mjestu Pridraga kod Zadra, diletatantski je izveden u pozi s neprirodno iskrivljenim rukama u pobjedničkom stisku iznad glave i s karikaturalno prevelikim naočalama.

U Biogradu na moru spomenik Tuđmanu od bračkog kamena kolokvijalno je nazvan „Franjo u suknji“ jer je isklesan tako da doista izgleda kao da je kip u haljini. Komičan dojam tog spomenika pojačavaju leptir-mašna i „sunčane naočale“. Spomenik u Kninu Tuđmana prikazuje u pozi u kakvoj ga nitko ne pamti, kao da u desnoj ruci drži cigaretu...

Ima toga još, a svi ti kipovi s Tuđmanu nesvojstvenim detaljima oduzimaju mu nužnu dimenziju nacionalnog patosa i liderske markantnosti koju se zasigurno htjelo postići, ali bez uspjeha.

Već i to da kipari nisu na čistu kako prikazati Tuđmana svjedoči o grču i iznuđenoj potrebi da ga „svako selo ima“ i da svaki bude „veći i ljepši“. Zapravo jedino brončano Tuđmanovo obličje koje posthumno ispunjava svoju transcedentnu svrhu na tragu univerzalnog zavjeta svake stranke ili partije „da sa tvoga puta ne skrenemo“ jest bista koja stoji u centrali HDZ-a, a prema potrebi se iznosi i naokolo nosi kada dođe predizborna kampanja ili neki stranački skup. Ta bista sažima Tuđmana kao strogog nadzornika provedbe svoga testamenta jer u HDZ-u nekog drugog programa osim varijacija tuđmanizma zapravo i nemaju.

Činjenica da većinu tih tuđmana izlivenih u bronci ne uspijeva prepoznati niti njegov sin govori i o ambivalentnom odnosu Hrvata prema njemu. Jedni ga vide kao „oca nacije“ koji je stvorio državu, drugi kao „očuha“ koji je stvarajući državu uništio društvo. Za jedne je domoljub bez premca, personifikacija nacionalnog ponosa, za druge nacionalist i revizionist koji će rado podsjetiti da je bio komunist i antifašist.

Iz svega toga, valjda, proizlazi i ta zbunjujuća neprepoznatljivost njegovih spomeničkih lica, od ozbiljnih do komičnih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.