Suze za moje Sarajevo

U Ferhadiji je ubijeno 26 Sarajlija u samo jednom danu, u samo jednom trenutku, piše autor (Anadolija)

Drugu nedelju decembra 2019. godine pamtiću dok sam živ. Organizator i osnivač “Simposara”, međunarodnog simpozija sporta i festivala sportskih filmova u Sarajevu, Sabahudin – Baho Topalbečirević, pozvao me je da, u okviru te manifestacije, promovišem moju knjigu Nebo se otvorilo. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine, olimpijskom Sarajevu, jedinom olimpijskom gradu na ovim našim prostorima, poslednji put sam boravio na duže od par dana baš te olimpijske 1984. godine. Bila je to najlepša zima moje karijere, a verujem i svih učesnika te zimske bajke zvane Zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84.

Sarajevo je tada postalo i za mnoge od nas ostalo srce i duša bivše velike države. Svaka jugoslovenska republika, od Vardara pa do Triglava, imala je u Sarajevu svoju nacionalnu kuću, tako da smo svi bili u isto vreme i gosti, i domaćini. Ispostavilo se, međutim, da je to bila labudova pesma jedne velike ideje, kojoj sitnosopstveničke i nacionalističke političke duše nisu bile dostojne.

Još samo jedan olimpijski ciklus posle Igara u Sarajevu protekao je u miru. A onda je pao Berlinski zid i sa njim se srušila komunistička utopija. Do tada vladajući komunisti na ovim našim prostorima samo su presvukli dresove. Navukli su nacionalističku opremu i krenuli da razaraju, uništavaju i pljačkaju sve što se nekada vodilo kao opštenarodno dobro. Iako su odjednom postali najveći vernici, ništa im nije bilo sveto, pa ni olimpijsko Sarajevo. Naprotiv, sadistički su čitave četiri godine držali to srce bivše velike države pod opsadom i svakog dana ga granatirali i ubijali njegove stanovnike.

Zlikovci i monstrumi sa brda

Ne želeći da goste opterećuju užasom koji su preživeli, Sarajlije danas gotovo i ne pominju taj četvorogodišnji ratni zločin nad civilima. Tako se ponašao i jedan moj sarajevski kolega Fudo, sa kojim sam odmah po dolasku krenuo u šetnju obnovljenom Baščaršijom i njenim najvažnijim ulicama, Saračima i Ferhadijom, nazvanom po Ferhad-begu, jednom od najvećih graditelja srednjevekovne Bosne. Pričao mi je kolega gdje se jede najbolji burek (za one koji ne znaju, a Sarajlije će vas zbog tog neznanja blago prekoriti: burek je samo pita sa mesom; ostale su “obične” pite: sirnica, krompiruša, zeljanica…), koje su najbolje i najposećenije buregdžinice i aščinice (moram biti malo ličan, pa kazati da je moj favorit aščinica “Hadžibajrić”), koji su kafići i restoranu u trendu…

Rat je pomenuo tek kad smo došli do spomen-obeležja za 26 ubijenih Sarajlija u samo jednom danu (27. maja 1992. godine), u samo jednom trenutku. Ljudi su u tadašnjoj Miskinovoj ulici (sadašnja Ferhadija) čekali u redu za hleb kada je među njih pala granata. Bili su među ubijenima i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi. Od same pomisli na to, kakav monstrum mora biti zlikovac koji je sa brda iznad grada ispalio tu granatu na nedužne ljude u redu za hleb stegne vam se srce, stvori se knedla u grlu i suza sama krene.

To se meni dogodilo dok sam u studiju TV Face, kao gost Centralnog dnevnika popularnog kolege Senada Hadžifejzovića, pričao o svojim utiscima iz grada u kojem nisam bio od Zimskih olimpijskih igara. Rekao sam da nikome ne priznajem da je veći Srbin od mene, ali da ja nisam od onih koji su Srbi po zanimanju i koji su četiri pune godine bombardovali ljude u Sarajevu. Za mene se ljubav prema naciji i patriotizam izražavaju kulturom, znanjem, obrazovanjem i lepim vaspitanjem, a ne mržnjom prema drugim nacionalnostima.

‘Hvala, Sarajevo, ljubavi moja’

Te moje reči i ta moja suza za Sarajevo izazvali su provalu emocija kod gledalaca Centralnog dnevnika. Na recepciji hotela “Nova Bentbašta”, gde sam odseo tokom posete Sarajevu, čekalo me je desetak ljudi, koji su želeli da kupe knjigu Nebo se otvorilo. Mnogima nisam mogao da ispunim želju, pa sam obećao da ću vlasniku hotela Saidu Čolpi, bivšem bokserskom šampionu, slati knjige sve dok bude zainteresovanih u Sarajevu i Bosni.

U Gradskoj vijećnici Sarajeva, na svečanosti otvaranja “Simposara”, dodeljena mi je nagrada za životno delo, prvo i jedino javno priznanje u skoro pedesetogodišnjoj novinarskoj karijeri. Istu nagradu dobili su tada i mnogi velikani jugoslovenskog sporta, između ostalih: košarkaši Rašo Radovanović i Dragan Kićanović, fudbaleri Vahidin i Husref Musemić, Mišo Smajlović i Fuad Muzurović, moj domaćin Said Čolpa… Ivana Španović proglašena je najboljom sportistkinjom Balkana za 2019. godinu, dok su selektori vaterpolo reprezentacija Hrvatske i Srbije, Ivan Tucak i Dejan Savić, dobili nagradu za fer plej.

Dirnut pažnjom organizatora, zahvalio se rečima iz pesme mog prerano preminulog prijatelja, velikog šansonjera Kemala Montena: “Hvala, Sarajevo, ljubavi moja.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera