Piše: Nataša Gaon Grujić
Održan je referendum.
Trudila sam se ponašati kao da je običan nedjeljni dan.
Nedjeljom smo uvijek svi za stolom, cijela porodica. Nakon ručka, kolača i kafe, stisnemo se u TV i gledamo film, ja obično pola filma prespavam.
Povremeno sam gledala vijesti, i da se ne lažemo, bilo me je strah. Previše se u posljednje vrijeme pričalo o ratu, previše je bilo sličnosti sa ‘92. Čitajuću tekstove koji su ogoljeli svu strahotu rata i na taj način promovirali mir, sjetila sam se neuspješnog pokušaja antiratnih demonstracija iz te iste 1992. godine. Pomislila sam da se sve opet ponavlja… Ali, održa se referendum u miru. Zadovoljno objaviše da je izlaznost zadovoljavajuća, preko 50 posto.
Neću pisati o odluci Ustavnog suda BiH, želim pisati o odluci onih koji su odbili izaći na referendum.
Prije nego su se potrošili milioni, morala je postojati neka računica, a ona je vjerovatno glasila – u Republici Srpskoj živi, a u skladu sa popisom stanovništava iz 2013. godine, 81,5 posto Srba, 14 posto Bošnjaka i 2,4 posto Hrvata i ostatak su „ostali“. U svakom slučaju računalo se na ovih 81,5 posto.
U skladu sa posljednjim podacima, izlaznost na referendum je bila 55,67 posto, od čega je 99,81 posto na referendumsko pitanje: „Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske“, odgovorilo sa DA.
Šta bi sa Srbima?
I dok se u prvi plan stavlja ovaj procenat, zaboravljeno je onih 44,33 posto, koji su svojim bojkotom referenduma vrlo jasno rekli NE.
Razmišljam o njima, o imenima i prezimenima referendumskih spiskova uz koja ne stoji potpis, ali stoji vrlo jasno – ne želim biti dio ove lude igre.
Neće se puno nasekirati što na referendum nisu izašli Bošnjaci i Hrvati, ali šta bi sa Srbima?
Mislite da za tako nešto ne treba hrabrosti?
Naravno da treba, i zato ih ne treba zanemariti. To su, vjerovatno, oni koji pamte kako su trpani u kamione i odvođeni u rat. To su oni koji pamte rat. To su oni mladi ljudi koji bi radije da pamte datume rođenja svoje djece, ili prvog poljupca, datuma kada su otišli na putovanje ili neki muzički festival na kojem su svi u istom ritmu skakali sa svojom generacijom i bilo im sasvim nebitno kako se ko zove. To su oni ljudi koji će vjerovatno biti proglašeni izdajnicima jednog naroda… A nisu. Oni su ti koji grade nešto sasvim novo. To su oni ljudi koji su rekli – ne želimo da nas više trujete i u naše ime gradite svoje lične interse. Neće se o njima pisati, a neće ih spomenuti niti političari iz Federacije kojim je referenum odlična podloga za njihovo jačanje.
Jutros je sve bilo po starom. Popila sam kafu, došla na posao.
Broj nezaposlenih u mojoj zemlji je ostao nepromijenjen. MMF je i jutros gospodar, a kredite će vraćati naša djeca, možda i djeca naše djece.
Bolnice su u katastrofalno lošem stanju, umiru nam bebe. Radnici neke kompanije su šrajkovali glađu i samo je pitanje kada će i neki drugi, sa istom željom – da im se isplate neisplaćene plate, uveže staž i da im se uplati zdravstveno osiguranje. Sve državno će, prije ili kasnije, biti prodano, pa će se nekako napuniti prazni državni džepovi.
Ipak, jedno se promijenilo, barem je neko u ovoj zemlji imao hrabrosti, neko ko će biti obilježen kao izdajnik, a oni stvaraju nešto novo, nešto u šta vjerujem i daje nadu za bolje sutra.
Izvor: Al Jazeera