Koliko samo sjećanja i emocija u jednu sliku može stati to zna samo onaj koji sebe prepozna na slici. Na slici je zaista sve što sam imao nakon deportovanja iz Srebrenice. Trudna mama, sestra, ja i odjeća i obuća na nama. Više ništa niti ikoga nismo imali u tom novom stranom svijetu.
Bio nas je pun tuzlanski Mejdan toga proljeća 1993. godine. Nismo imali gdje dalje, a nazad u Srebrenicu, iako smo željeli, više nismo mogli. Zvali su nas izbjeglicama, mada mi to nismo bili. Oni koji nas nisu htjeli uvrijediti, zvali su na progranicima, kako god nama se ta nova imena kojim su nas nazivali nikako nisu svidjela.
Mi nismo pobjegli ili izbjegli iz svojih dragih domova, mi smo protjerani na silu. Bili smo u tuzlanskom Mejdanu, nas na hiljade Podrinjaca tog proljeća 1993. U Srebrenici nam je ostalo sve. Naši očevi, djedovi, nene i sva ostala rodbina. Ostavili smo i kuće na selima koje su popaljenje, jer neki su uživali da „Lepa sela lepo gore“. A nisu ni slutili kakve crne sudbine će isplesti njihove želje da gledaju naša lijepa sela kako lijepo gore.
Rastanak od oca
Jedna od tih sudbina, a bilo ih je na hiljade, jeste i sudbina moje porodice. Nakon masakra na igralištu u Srebrenici tog aprila 1993., babo i amidže su nas sasvim slučajno ubacili na kamione UNPROFOR-a.
Kada su kamioni krenuli iz Srebrenice za mene je to najpotresnija scena u mom životu koja me, evo, već 27 godina, ni trena manje ne boli kao tog aprila. Uvijek u meni tinja, tamo negdje u dubini podsvjesti, rastanak sa ocem.
Kako sam samo strahovito želio da iskočim sa tog kamiona. Molio sam majku da me pusti, i da me ne drži, da skočim. Rastanak sa ocem nikako nisam želio, a desio se, i ja kao dječak nisam ništa mogao učiniti.
Iz tuzlanskog Mejdana, ni sami ne znamo kako, prebačeni smo u osnovnu školu Poljice kod Lukavca. Učionice pune kreveta na sprat gdje nema praznog mjesta. Svi zajedno. Majke, djeca, bebe, stariji…, svi smo bili u učionicama koje su do jučer služile u puno plemenitije svrhe.
Moja mama je iz Srebrenice došla trudna. Nisam to tada kao sedmogodišnji dječak znao, niti primjećivao. Borio sam se sa svojim strahovima od zvukova granate i metaka.
Kada se približio termin za mamin porod prebacili su nas u stanove preko puta škole u kojima su živjeli učitelji i nastavnici u vrijeme kada se izvodila nastava. U stanu smo bili sa našom strinom Ajšom, njenim sestrama i našim amidžićem Hazretom koji je tada imao dvije godine, a ni on oca nikada više vidio nije. Kao ni mi.
Sveska za brisanje
Vrijeme je prolazilo, krenuo sam u prvi razred osnovne škole. Ni knjige ni sveske nisam imao. Sjećam se da je mama išla po selu i raspitivala se ima li iko da da bar jednu svesku i olovku da mogu da ponesem u školu, jer nisam imao ništa. Ispisanu svesku koju smo morali da brišemo dade nam neko od mješana Poljica.
Na trenutak sam zavolio malo mirniji život nego što je bio u Srebrenici, iako su granatiranja sa obližnjeg Ozrena bila skoro svakodnevna. Budući da nismo imali šta da jedemo, mama onako sa stomakom do zuba išla je kod svojih poznanica da radi po čitav dan. Povela bi i mene i sestru, i tako trudna, hašala zemlju čitav dan da bi mi dobili dva obroka i na povratku kući tikvu da ispečemo u rerni da imamo šta jesti.
Pričala mi je poslije da je komšijama u susjednom stanu neko donio nekoliko tikvi, jer je bila jesen – a tikve rodile te godine – da je jednu tikvu uzela i sakrila u ormar sa posteljinom, te je tek nakon nekoliko dana izvadila i pekla komad po komad da komšije ne osjete po mirisu i da ne posumnjaju.
Jedno jutro, pred zoru, mamino nervozno hodanje po stanu me probudilo. Osjetio sam da se nešto nesvakidašnje dešava. Mamu je, kad sam ja krenuo u školu, odvezlo ambulantno vozilo, a ja kada sam došao iz škole ugledao sam brata kako ga mama doji. Bio sam ljubomoran, sad je sva pažnja usmjerena prema njemu. Ali sada mi je žao, jer sam bio sebičan, i nerazuman za jednu od najtežih sudbina srebreničkog genocida.
Ljudskost i solidarnost
Nisam shvatio da će on biti siroče koje oca svoga nikada neće vidjeti. Kako samo bolna i teška sudbina jednog novorođenog dječaka. Ali u svoj toj muci, sa njegovim rođenjem dobili smo i gozbu. Običaj u tom mjestu je bio da se u kuću gdje je rođena beba nešto od hrane nosi.
Žene su donijele svega: pita raznih, čitavo pile, hljeba, hurmašica, tikve u pekmezu kuhane. Bilo je to jedno malo veselje. Bili smo presretni jer imamo hrane za nekoliko narednih dana. Ni sam ne znam otkud tim divnim ljudima u tom vrijeme kada je harala glad hrana. Otkud im sve to?
Novembar je bio, u zimu se ulazi. Briga još veća dolazi. Valja prezimiti hladnu zimu, a niti ogrijeva niti hrane. Ipak u tim teškim trenucima ljudskost i solidarnost se pokazuju koliko je god to moguće. Mama je pričala da je svako jutro jedan stariji mještanin Poljica dovozio po kolica drva kako bi imali taj dan i noć da se grijemo, jer novorođenče ne može u zindanu i hladnoći boraviti.
Nakon što se brat rodio imali smo mogućnost, ako se ukaže slobodno mjesto, da odemo u Maksumhanu Sejfo Karamehmedović u Lukavcu. Bilo je to gradsko obdanište. Tu ćemo provesti narednu godinu i po. Za grijanje i hranu nismo više morali toliko da brinemo. Skoro svaki dan bi jedan obrok dobijali četvrt hljeba po članu porodice. Četvrina hljeba više za nas je značila mnogo, jer brat je bio beba i hljeb nije mogao da jede.
Za komad hljeba više
Mama je mogla pojesti taj višak, ali ga je čuvala za nas ako ogladnimo. Puno je smršala tih godina. Znala je uprtiti brata i otići po susjednim gradovima da prosi za komad hljeba više.
Dani su prolazili. Novi dan neka nova nafaka. Iz dana u dan se živjelo. Iz dana u dan se bježalo od četničkih granata, ali i iz dana u dan sve više smo se voljeli i na stotine djece koja su bila u tom obdaništu sve više se zbližavali, sve duže igrali. Često bi igru prekinule uzbune sa obližnjeg vatrogasnog doma i granate sa Ozrena. Kada bi se smirilo stanje, mi bi plašljivo izlazili da igre nastavimo.
Sjećam se, dio vremena sam proveo sa bratom u skloništu duboko pod zemljom dok je mama po kiši granata išla da sestru uplašenu i skoro paraliziranu od straha, dovede kući.
Tako brojna sjećanja stadoše u ovu fotografiju, a ja mogodoh napisati samo njih par. Znam samo da nam je brat, i meni i sestri i majki donio neku čudnu nafaku koja nas je tih ratnih godina ostavljala u životu.
A onda je došao juli 1995. Naš niko već danima nije stigao. Pogledamo babu, a nema ga. Pogledamo amidže, nema ih. Pogledamo đede, nema ih. Pogledamo dajdže bar, nema ni njih.
Krv iz majčinih grudi
Brat nije bio napunio još dvije godine. Mama ga je još uvijek dojila. Dvadeset dana iza 11. jula 1995. mama je ležala shrvana od tuge. Brat je onako kako je mogao dolazio sam bi zavratio maminu majicu i dojio bi. Dojio je sve dok krv nije potekla iz majčinih grudi.
Dvadeset dana ništa osim malo vode nije u usta stavila. U polusvjesnom stanju su je prebacili u hitnu pomoć gdje su je infuzijama vratili u život.
Poslije su je njene drugarice iz sobe napale – kako to može da radi svojoj djeci, jer, ako su djeca ostala bez oca, ne moraju ostati i bez majke.
Tako je naša hrabra majka u našim životima bila i majka i otac, mudra I snažna. Žrtvovala je sebe da bi nas odgojila i na pravi put izvela. Iako smo sve to proživjeli učila nas nije da mrzimo, nego da ljude dijelimo na dobre i loše, nikako drugačije.
Eh, mili i dragi Bože, teške li sudbine srebreničkog siročeta. A koliko je sličnih ili težih sudbina djece iz Srebrenice to možda nikada nećemo saznati?
Dok se ovih dana navršava 27 godina od kako smo protjerani iz našeg sela Miholjevine 35 kilometara od Srebrenice, razmišljam o svemu onome što smo proživjeli. Čovjek je zaista jači od kamena, jer je u stanju da podnese veći teret i muku nego bilo koje drugo stvorenje na Zemlji.
Izvor: Al Jazeera