Studenti u kasarne, delegati u apartmane

Da će padavine dočekati u objektu koji nema krov, a ne u nekom alternativnom smještaju, studenti su shvatili tek dva sata prije nego će početi pljusak (Ustupljeno Al Jazeeri)

Godinama su se stanari Studentskog centra Nikola Tesla u Banjaluci žalili na uslove u objektima koje taj centar nudi. U februaru, dok sam bilježio telefonskom kamerom pogled s prozora: kesu sa hranom zavezanom za štrik (jer frižider nije dozvoljen!), studenti i studentice govorili su mi da je nemoguće očekivati da na jednom spratu u svakoj sobi istovremeno radi fen, šporet i lampa.

A onda su, u noći 11. decembra, usljed vjetra koji je Banjalukom proletio jačinom od 32,4 metra u sekundi, ostali i bez krova. Tako su ih dočekale i obilne padavine sljedeće noći. Akcija spašavanja “poplavljenih” u prva tri paviljona završila je u četiri ujutro. Da će padavine dočekati u objektu koji nema krov, a ne u nekom alternativnom smještaju, studenti su shvatili tek dva sata prije nego će početi pljusak. A taj pljusak napravio je štetu i na četvrtom paviljonu, kojeg je prošle godine u septembru otvorio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Koštao je sedam i po miliona maraka (tri ipo miliona eura).

Dane Malešević, ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, 13. decembra posjetio je Studentski dom u Banjaluci, i saopštio da nastave na fakultetu neće biti do 25. decembra. Prema ministrovim riječima, prvi i drugi paviljon biće sanirani. Dok traje sanacija, studenti će boraviti u trećem i četvrtom paviljonu, u koji će se dodati i treći, odnosno četvrti krevet. Uz to, trebalo bi obezbijediti objekat za smještaj preko 1.000 studenata. Prema nekima, to bi mogla biti kasarna Kozara.

Šta će studenti u kasarni?

Cijela priča o studentskom smještaju u Banjaluci ima taj vojni prizvuk. Treći paviljon, koji je i u stihiji nestao bez krova, i u koji bi ministar uselio još po jedan krevet u svaku sobu, u doba Jugoslavije bio je vojna kasarna. Prema pričama starijih Banjalučana i Banjalučanki, u prostorijama prva dva paviljona sedamdesetih godina – tokom školovanja u Jugoslaviji – boravio je i Moammer Gadaffi. Takve pripovijedi treba uzeti s rezervom, kao i “argumente” da taj objekat nije od tada doživio bitnije izmjene. Ta dva paviljona danas čekaju svoju posljednju nadu – sanaciju.

U međuvremenu, jedan mnogo luksuzniji i kompleksniji objekat čeka svoje stanare. Zgrada Administrativnog centra Vlade Republike Srpske u Istočnoj Ilidži, koju je prema sistemu “ključ u ruke” Republika Srpska kupila od građevinskog preduzeća “Megasan” sa Pala za 26.6 miliona KM, prostire se na 10.800 kvadrata. U tri hiljade kvadrata je smješteno 15 institucija Republike Srpske, a u preostalih šest hiljada kvadrata su sobe sa kupatilom, njih 15,  zatim 22 luksuzna apartmana, četiri kabineta, kongresna sala sa 150 mjesta, velika i mala sala za sastanke, i restoran za 60 ljudi. Za cijelu godinu, u njemu je boravila 91 osoba. Ipak, njegova svrha nije da bude hotel, nego da svi srpski predstavnici u Sarajevu budu pod jednim krovom, u Republici Srpskoj, i da ih čuva MUP Republike Srpske.

U svakom slučaju, do 2019. godine, u njemu neće boraviti delegati i predstavnici iz Republike Srpske. Taj objekat, otvoren prošle godine pred lokalne izbore, ostaće bez stanara barem do 2019. godine.

Zna se ko je prioritet

Neko se zasigurno pita kako je moguće da metar kvadratni stambeno-poslovnog prostora u Istočnoj Ilidži može biti skuplji nego u centru Banjaluke. Nekom drugom je zanimljivo i kako je to u Bosni i Hercegovini čiju stvarnost siječe i opisuje projekcija vitalnih nacionalnih interesa, Savjet ministara BiH u Istočnom Sarajevu uspio za 25 puta manji objekat pogoditi 480 KM nižu cijenu po kvadratu.

Nekom trećem mnogo je interesantnije otkud Vladi Republike Srpske novac da gradi takva zdanja, dok je nekom četvrtom sigurno mučno gledati kako poslanici, delegati i drugi preplaćeni predstavnici vitalnih nacionalnih interesa srpskih u Sarajevu imaju na raspolaganju praznih 9.000 kvadratnih metara, dok se studenti u Banjaluci kantama, lavorima i svim drugim posudama bore protiv oluje i pljuska. Ipak, na sve te strepnje i čuđenja, ne može se reći ništa više nego: dobrodošli u Republiku Srpsku.

U tom bosanskohercegovačkom entitetu, jedna kanta u Vladi košta kao krevet u studentskom paviljonu na period od 30 mjeseci, a jedna pepeljara vrijedi tri semestra. Stoga je sasvim očekivano da postoje oni koji su manje bitni, i čija potreba ne može biti zadovoljena dok nije zadovoljena potreba privilegovanih. Makar to značilo da studenti prije steknu uslov za tuberkulozu nego za istraživački grant, i makar to značilo da studenti godinama moraju moliti za bolje uslove dok prazni dvori godinama čekaju da se političari dogovore kako će ih koristiti.

Kuda ćemo s kletvom budžetskom?

A šta treba? Da dozvolimo da nam studenti mirno hodaju Banjalukom, studiraju, dobijaju stipendije i istraživačke grantove, rade naučno-stručne projekte, istražuju i doprinose, dok delegati sa platom od pet do sedam hiljada KM mjesečno nesigurno spavaju u Sarajevu? Pa kakva je to solidarnost drugovi i drugarice studenti: vi da studirate u slobodnoj i čistoj Republici Srpskoj, dok se vaši predstavnici za vaš novac pate po Sarajevu?

Ima li to smisla? Nema. Pa šta je rješenje? Da stanari studentskih domova u Republici Srpskoj, od Foče do Banjaluke, zamrznu studij do konačnog proglašenja nezavisnosti i samostalnosti, pa da onda u devedeset i drugoj studiraju bez straha od bilo kojeg “drugog i drugačijeg”? Da traže od Republike Srpske da im ona izgradi nove paviljone? Da okupiraju Palatu Republike dok je Milorad Dodik ne ustupi za privremeni boravak? Da svako legne u Vladi u onu fotelju kojoj se nada po završetku studija? Neće ići.

A zašto? Zato što je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, već počeo kampanju za člana Predsjedništva BiH iz RS, koja uključuje povratak Srba u FBiH i zaštitu vitalnih srpskih nacionalnih interesa u Sarajevu.

Neće Dobrinja biti granica

I u toj namjeri predsjedniku Dodiku sigurno treba pomoć. Stoga bi najbolje bilo da studenti banjalučkog Univerziteta presele studij u Sarajevo, i tamo na licu mjesta upute zahtjev da svi budu pod jednim krovom, i da ih RS zaštiti od mrskog Sarajeva.

Ne bi to bilo ništa manje čudno od nedavnog zahtjeva pojedinih studenata da se na Univerzitetu u Banjaluci nastava izvodi na onim studijskim odsjecima koji su tržištu rada potrebni. Jer, kad neko u BiH tvrdi da postoji tržište, pa još k tome da postoji tržište rada, i da čovjek treba da studira samo kako bi čitav radni vijek proveo u radu ili prekvalifikaciji za ona zanimanja koja su tržištu potrebna, a ne da bi ostvario svoj maksimum u obrazovanju, zašto onda ne bi pomogao Dodiku da postane predsjednik BiH?

I zašto od Dodika ne bi tražio da ga zaštiti od Sarajeva tako što će izgraditi pet luksuznih studentskih paviljona u Istočnom Sarajevu? Možda se nekom može činiti da su ovi zahtjevi previše, ali – dozvolite – u čemu se ta utopija razlikuje od Dodikove? I neće li studenti imati više uspjeha ako budu tražili da ih Dodik zaštiti od Sarajeva, nego da od Republike Srpske traže da ih ona zaštiti od sebe same?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera