Oglasi

Strah od hibrida čovjeka i majmuna

Živimo u nesigurnom i nepredvidivom svijetu u kojem su se neke literarne i filozofske distopije već obistinile.
Majmuni su nam puno sličniji od ostalih životinja i od njih nas dijeli nekih 30, 40 miliona godina evolucijeAFP-Getty

Nedavno sam pročitala da su naučnici stvorili prve embrije načinjene od ćelija ljudi i majmuna i to me baš potreslo. Inače, ne radi se nečemu novom, i već godinama slušamo o genetskim manipulacijama, himerama ljudi i svinja, a prva žaba je klonirana prije više od šezdeset godina, pa se može reći da su ovo već stare teme.

Međutim, sama pomisao na himeru majmuna - koji nam je tako blizak, i čovjeka, ispunila me nelagodom, iako sam osoba koja nema skoro nikakvih tabua i u potpunosti podržava svaki naučni i tehnološki napredak. U nastavku ću pokušati da objasnim, i vama i sebi, zbog čega.

Ovakvim medicinskim eksperimentima se inače nastoje uzgojiti organi za transplantaciju, i nema sumnje da su od širokog značaja za dobrobit čovječanstva. Osim toga, strogo su kontrolisani i embriju se ne dopušta da sazrije nego se uništava nakon nekoliko sedmica.

Ćelije se u tom periodu usmjeravaju samo na uzgoj određenih organa i stvar se okončava prije formiranja nervnog sistema, pa ne mogu biti iskorištene za formiranje mozga. Valja istaći i da himere u naučnom smislu nisu isto što i hibridi - koji podrazumijevaju stvaranje nove vrste - već podrazumijevaju samo organizme koji unutar sebe imaju genetski materijal više vrsta.

Ali i pored toga, mene je uhvatio strah i smatram da se ipak radi o bioetički veoma spornoj temi kojoj danas ne možemo predvidjeti posljedice. Živimo u nesigurnom i nepredvidivom svijetu u kojem su se neke literarne i filozofske distopije već obistinile i desile su se stvari za koje smo mislili da su nemoguće, pa je sasvim realno očekivati da će biti još.

Zašto onda ne pomisliti da bi se, usljed sve veće potrebe za organima, ali i medicinskim otkrićima, ovi embriji mogli uzgojiti do kraja? Jer uspješno razvijene himere su osnova za razvoj hibrida. A kako onda na biću s formiranim nervnim sistemom i mozgom - koje time dobija svijest, ili neki bi rekli dušu - opravdati ovakve postupke i da li cilj u ovom slučaju zaista opravdava sredstvo?

Priča iz perspektive klonova

Književnost i film su nam prethodnih decenija već dali sjajne odgovore na ova pitanja, ili su se barem bavili mogućim moralnim konsekvencama koje bi ovakvi eksperimenti mogli imati.

Samoj su mi, dok sam pročitala ovu vijest, na pamet pala dva romana po kojima su rađeni i filmovi. Prvi je klasik, Otok doktora Moreaua, H. G. Wellsa, iz 1896. godine, a drugi je nešto mlađi, ali mogu reći također klasik, jer ga je napisao prošlogodišnji nobelovac Kazuo Ishiguro, Nikad me ne ostavljaj, iz 2005. godine. Oba romana nastoje da obuhvate svu složenost ove teme, a Wells je u dosta toga uspio, iako je bio jedan od pionira na ovom polju.

Tako je on otok doktora Moroa naselio različitim hibridima: čovjeka i medvjeda, vuka, leoparda, hijene, lisice, majmuna... Interesantno je da se i ovdje hibridu čovjeka i majmuna daje posebno mjesto i on sebe smatra ravnom čovjeku, čime se ističe posebnost majmuna u odnosu na druge životinje.

Ali još jezivije od samih eksperimenata i ideje o kombiniranju ljudi i životinja, jest “ljudskost” koju bića koja naseljavaju otok pokazuju, tj. njihove ljudsko karakteristike i pored životinjskog izgleda koji imaju. Iako očito nisu ljudi, opet su nam toliko slični. Tako i mene možda straši ideja o kombinaciji ljudskih i majmunskih gena baš zato što su nam majmuni toliko slični.

Ishiguro se u romanu više bavi moralnim posljedicama kloniranja u medicinske svrhe. Daje nam alternativnu povijest u kojoj je kloniranje postalo legitimno i široko korišteno od pedesetih godina prošlog stoljeća.

Ljudski vijek je produžen, a broj bolesti smanjen na minimum za što imamo zahvaliti klonovima koji se uzgajaju na tzv. ljudskim farmama i čija je jedina životna svrha da posluže svom originalu kada mu neki organ zakaže.

Ali ono po čemu je ovaj roman majstorski i što ga odvaja od same ideje kojom se bavi, jest što Ishiguro cijelu priču predstavlja iz perspektive klonova. Tako pratimo divne, osjećajne protagoniste tokom djetinjstva i na početku mladosti - kojima predstoje uobičajene razvojne faze koje svi moramo preći, ne znajući odmah da su klonovi, nego nas ta spoznaja poslije zatekne poput šoka. Uvidimo da se nikako ne radi o ”normalnim” ljudima, nego klasi koja je toliko dehumanizirana da se smatra da nemaju ni dušu.

Proces dehumanizacije

Historija nas uči da je baš proces dehumanizacije ključan da bi ljudi sami sebi opravdali zlo koje čine nad drugim ljudima i u upotrebi je od trgovine robljem, preko poređenja Jevreja sa štakorima u Drugom svjetskom ratu, do naših najnovijih primjera.

Dakle, u ovom alternativnom svijetu se pravda žrtvovanje klonova i njega niko ne propituje jer se vrši za "opće dobro" - cilj opravdava sredstvo. A meni je sasvim lako povjerovati da se i kod nas desi isto i da i mi sutra, kad proces uzgoja organa toliko uznapreduje i pomogne liječenju različitih bolesti, pronađemo način da nam postane ok i ovo što nam se danas još takvim ne čini.

Jer, da opet ponovim, živimo u nesigurnim i neizvjesnim vremenima u kojima se zakoni mijenjaju, a nepisana pravila propituju pa se sutra može sve okrenuti naglavačke te postati normalno nešto što se danas takvim još ne čini. Nelagoda koju osjetimo pri prvom susretu s nekom stvari se obično nakon ponavljanja izgubi i na kraju zaboravimo da smo je i osjećali.

Isto se može desiti i sa himerama majmuna i ljudi, iako sada nije tako. Prethodnih godina se pričalo o himerama ljudi i svinja, s istim ciljem uzgoja organa, ali kao da se s majmunima stvar digla na potpuno novu razinu.

Meni lično nije bilo toliko neprijatno čitati o svinjama, niti prihvatiti ideju o tako uzgojenim ljudskim organima, koliko mi je bilo o majmunima. A ne mislim da sam samo ja u pitanju nego je tako s većinom ljudi, jer inače ne bi postojali filmovi poput Planete majmuna, niti bi izmislili pametne majmune poput Cezara.

Majmuni su nam puno sličniji od ostalih životinja i od njih nas dijeli nekih 30, 40 miliona godina evolucije, što nije tako puno kad se uzme u obzir razvoj cijele vrste. Zato ima puno više šanse i da križanje s njima uspije, a ideja da bi majmuni mogli evoluirati i dosegnuti naš intelektualni nivo se čini krajnje logična.

Osjetljivi smo na filmove u kojim ljudi i majmuni zamijene mjesta pa se majmuni odnose prema nama kao što se mi danas odnosimo prema njima, jer tako bolje uviđamo svu nehumanost tog postupka. Prema majmunima se odnosimo kao prema svim ostalim životinjama, ali oni su nekako više od njih jer su nam najsličniji pa se eksperimentisanje nad njima čini još okrutnije.

Zbog svega ovoga mi je sasvim izvjesno da bi hibrid majmuna i čovjeka posjedovao ljudske emocije, inteligenciju i svijest, a vjerovatno bi bio i ljudskiji od mnogih ljudi s kojima danas naseljavamo planetu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.