Stolac – zemlja iz koje je potekao Mak Dizdar

Pogled na nekropolu stećaka u Radimlji (Al Jazeera)

Ništa o Stocu ne govori više i ljepše od jedne sasvim proste životne činjenice u kojoj se sažimaju hiljade godina historije tog pitoresknog podneblja. Jedan ljudski život svojom izvanserijskom umjetničkom genijalnošću uspio je to beskonačno ovozemaljsko trajanje otrgnuti od vremena, koje uništava materijalnost, oblikujući umjetnost toliko nalik svemu ostalom što čovjek susreće u Stocu. U tom omalenom i čarobnom hercegovačkom gradiću, isklesanom od neporozne planinske stijene, kamen je stjecište materijalnog i duhovnog, on je temelj svakog graditeljskog nauma i ploha na kojoj se ispisuju najskrivenije ljudske tajne.

Taj kamen, to prapočelo stolačkog postojanja, iskoristio je pjesnički genij Mak Dizdar kako bi ispisao poeziju koja će svojom neobičnom originalnošću trajati jednako dugo koliko i kameni spomenici sa čijih je reljefa pjesnik osluškivao zvukove nekih prošlih života. To neiskriveno strahopoštovanje, ta silovita zebnja, taj egzistencijalni strah koji je Mak osjetio suočen s kamenim spavačima svog najbližeg susjedstva osjeti svaki posjetilac nekropole u Radimlji.

I dok posmatra krstače i stećke u obliku sanduka, dok nastoji razaznati reljefne slikarije i dok zadivljeno gleda sliku tog čovjeka s podignutom desnom rukom, koji pozdravlja svakog putnika i posjetioca, čovjek počinje bolje razumijevati Makovu fascinaciju srednjim vijekom i žilavom otpornošću čovjeka koji je život razumijevao kao razdjelnicu dva svijeta.

Zloguka bjelina stećaka

Jedino što smeta, jedino što bode oči danas kad čovjek hodočasti Radimlji kao najvažnijem izvoru Makove inspiracije jest zloguka bjelina stećaka s kojih su poslijeratne stolačke vlasti, u neznanju, isprale pet stoljeća nakupljane patine, pa se sada stećci na Radimlji bijele kao nakupine snijega na proljetnom proplanku. Nestalo je onog plavičasto-zelenkastog površinskog humusa i on više ne može svjedočiti s koliko su ljubavi u proteklim stoljećima ruke zaljubljenika dirale usnule spavače.

Ali, nije samo Radimlja oblikovala Makovu pjesničku imaginaciju i što čovjek duže hoda kamenim stolačkim ulicama, to mu postaje jasnije koliko su prizori okamenjenosti svijeta utjecali na pjesnikove predožbe o vremenu i trajanju. U Stocu je kamen nešto prirodno i organsko, on kao da se srodio i saživio s prirodom i ljudima, skromno i samozatajno bilježeći svaki ljudski korak i svaki ženski uzdah. Od istog tog nesalomivog hercegovačkog kamena sazidao je unuk Makov Gorčin hižu svom rahmetli djedu i tu svaki posjetilac Stoca dolazi odati počast pjesnikovom titanskom radu.

Obrasla u lavandu i ruzmarin, s avlijom ukrašenom stablima smokve i divljeg nara, Makova hiža je mjesto na kojem se najbolje može steći uvid u pjesnikov literarni rad i mjesto s kojeg se vidi gotovo cijeli Stolac.

Skrivene jarkocrvenim krovovima, ulice Stoca svjedoče o potrazi jednog pjesničkog nemira da smogne snage oblikovati sintezu vlastitog uzbuđenja i nerazrješive enigme kamene postojanosti u razumljiv pjesnički iskaz. Jer, ulice Stoca, uske, strme, kamenite, našle su svoje mjesto u Makovoj poeziji kao očite staze potrage za jednim svijetom koji će, baš poput grada koji odolijeva bijesnim udarima vremena, trajati u ljepoti svoje neprolaznosti.

Od kamena pravljeno da traje

Pa, ako je kamen Radimlje izvajan kao nepomična gromada, koja govori priču o jednom nestalom heretičkom srednjovjekovnom vremenu, sve ono što u Stocu traje napravljeno je od filigranskog kamena i sa sviješću o veličini i moći osmanlijskog principa zauzdavanja svijeta. U Stocu je kamen možda još i više korišten kao element sakralnog, kao graditeljsko zrno, koje u saživotu s drugim takvim zrnima tvori mjesta u kojima čovjek slavi neprolaznost Boga i očituje zbunjenu skrušenost suočen sa životnim istinama.

I baš na tom mjestu najbliskije se razumijevaju srednjovjekovni bosanski pataren i njegov osmanlijski nasljednik, na mjestu gdje od kamena prave dvorce svojih hramova, zavještajući nekom budućem pjesniku da iz njihove harmonične prirode pročita stihove svoje poezije.

A taj princip osmanlijskog gazdovanja svijetom možda je najbolje izražen u veleljepnosti begovskog imanja porodice Rizvanbegović, koje, zauzdavajući Bregavu, tvori zaseban svijet, poseban univerzum, odvojen visokim zidinama od svega onog pučkog i narodskog, onoga što je čaršija, kao mjesto neobuzdanog karnevalskog miješanja različitosti. Taj begovski posjed najočitije je u suprotnosti sa svime onim što je Mak nalazio kao inspiraciju za svoje stvaranje, jer je čovjek njegove literature malen, običan, prepušten sudbini i postavljen na vjetrometini vremena da se u svom siromaštvu i nevolji neprekidno pita o razlozima svog postojanja.

U raskošnom begovskom zdanju, na visokom halvatu, u osami privilegovanog bogatstva mjesta ima samo za ljude koji u užicima ovozemaljskog vide svrhu svekolikog postojanja i taj je pogled u vrijeme, koje je samo i uvijek sadašnjost, u najočitijem sukobu sa svim onim što je Mak shvatao kao univerzalno, jer za njega je usud običnog čovjeka i njegova iskonska životna strepnja bila ono najprepoznatljivije ljudsko. U oholosti izdvajanja od svijeta, umišljenosti koja zauzdava riječni tok Bregave, smjelosti koja prirodu potčinjava i ograničava Mak je vidio samo jedan suludi pokušaj da se prolaznom i nestalnom dadne nezaslužena pažnja.

Ishod ovozemaljske sudbine

A Makov uvid u stamenu trajnost kamena dobio je najbolje očitovanje u njegovom suočavanju s ostalim graditeljskim elementima, jer svaka ona kuća, svaki mutvak, svaka veranda i svaki trijem izgrađen od drveta nestao je u plamenovima proteklih uništenja, ostavljajući iza sebe ruine razbacane po cijeloj čaršiji, a samo je nagorjeli kamen ostao svjedočiti o veličini ljudske mržnje i zanosu njegove destrukcije.

Stolac u kamenu mjesto je gdje se vrijeme neprekidno obznanjuje u svojoj bestijalnoj neposrednosti priznajući samo izdjelanu stijenu kao materiju dostojnu njene pažnje. Stoga ne smije čuditi što je Stolac zemlja Makovog nadahnuća, jer je to grad koji svojim tvrdoglavim trajanjem odbija dijeliti sudbinu prolaznog i u tom kontinuitetu, u toj gradaciji principa vječnosti, Stolac se nalazi tačno između kamenih nadgrobnih spomenika srednjeg vijeka i Makove poezije, koja historiju sažima u neprolaznim stihovima jednog jezikotvoračkog genija.

I kad čovjek namjernik, prolaznik ili gost nekog stolačkog doma odluči napustiti prijestonicu Hercegovine i onda, zagledan u blagorodnu Dubravsku visoravan, počne sabirati utiske, shvati da je Makova poezija nerazdvojiva od stolačke čaršije, čija granica u vremenu počinje negdje u rimsko doba, a završava se njegovim skromnim hodočašćem. I onda razumije da je sve stolačko od kamena napravljeno da upozorava čovjeka na ishod njegove ovozemaljske sudbine.

ZAPIS O VREMENU

Davno ti sam legao

I dugo ti mi je

Ležati

 

Davno

Da trava mi kosti

Davno

Da crvi mi meso

Davno

Da stekoh tisuću imena

Davno

Da zaboravih svoje ime

 

Davno ti sam legao

I dugo ti mi je

Ležati

Izvor: Al Jazeera