Što su telefoni pametniji, mi smo sve gluplji

Dolazim na posao i žalim se kolegi, a on mi priča kako njegovog 13-godišnjaka skoro nikako ne može da istera iz kuće (Getty Images)

Piše: Željko Regoda

Izlazim iz zgrade i u prizemlju zatičem trojicu dečaka od po 11-12 godina, kako sede jedan pored drugog.

Niko ni sa kim ne razgovara. Svako gleda u svoj mobilni telefon i to je to.

Vraćam se posle skoro sat vremena i vidim da se ništa nije promenilo, osim što im se pridružila i jedna devojčica koja takođe ćutke bulji u svoj „pametni“ telefon.

Pitam ih šta rade i dobijam odgovor:

“Ništa, evo smaramo se.”

“Pa zašto se nečega ne igrate, zar vam nije dosadno tako da ćutite i sedite, zašto ne igrate košarku ili fudbal”, kažem ja, gledajući prekoputa u prazno igralište sa malim golovima i koševima na koje su tek postavljene mrežice.

Sad me svi gledaju nekako ultraljubičasto, kao da sam rekao nešto na japanskom i po izrazima lica vidim da ispadoh glup iako ne razumem zašto.

“Šta ti je komšija, kaže jedan od njih, pa to je tek smaranje. Ne igramo ti mi to…”

Dovoljno jaka terapija

Dolazim na posao i žalim se kolegi, a on mi priča kako njegovog 13-godišnjaka skoro nikako ne može da istera iz kuće. Po čitav dan se “zombira” kako to on kaže, igra igrice, gleda TV, sedi za kompjuterom  ili se bavi mobilnim telefonom.

A kada mu je jednom prilikom došao drug da se igraju, jedva ih je nekako isterao napolje da voze bicikle, maltene je morao da oblači kimono kako bi ih ubedio da izađu. Iako je dogovor bio da se voze bar sat vremena, javili su se već posle 40-ak minuta i pitali da li mogu da se vrate.

Čim su ušli u kuću, zaseli su za računar i opleli po igricama preko interneta. I tako do uveče.

Šta li bi se tek desilo da im je predložio da odigraju partiju basketa „jedan na jedan“, kao što smo to mi često praktikovali dok se ne skupi veće društvo, mislim se ja.

Verovatno bi mu rekli da promeni terapiju i da proba nešto jače.

Sećam se kako su naši roditelji imali muke da nas uteraju u kuću i kako smo mi dolazili sa pitanjem možemo li da ostanemo još malo, samo još pola sata, a ovi danas, eto, pitaju da li mogu da se vrate pre vremena.

Lopte i bicikli ih ne zanimaju, kao ni bilo šta drugo osim interneta, tableta i pametnih telefona od kojih smo, hteli da priznamo ili ne, i mi malo zaglupeli.

Nekada smo napamet znali bar dvadesetak telefonskih brojeva, a sada, uglavnom, ne više od tri ili četiri.

Nikud bez wirelessa

Čitali smo najpre stripove i romane, a onda i knjige, dok današnji klinci čitaju samo poruke sa Fejsbuka.

Naravno, savremeni život je nezamisliv bez pametnih telefona, ali stvar je očigledna – što oni mogu više, mi možemo manje. Što su oni savremeniji i pametniji, mi smo sve gluplji.

I nema nam pomoći.

Za žive prijatelje imamo sve manje vremena jer se bavimo onim virtuelnim sa Fejsbuka, a kafiće u koje izlazimo i hotele u kojima ćemo provesti godišnji odmor biramo po tome da li imaju Wi-fi.

Za utehu, pametne telefone i tablete bez kojih više ne možemo živeti, teško možemo izgubiti.

Valjda zato što su uvek ili u ruci ili na punjaču…

Izvor: Al Jazeera