I, tako, iza nas je još jedna „najluđa noć“. Polahko se vraćamo u „normalu“, prošli su i neradni dani, a od „ludila“ je ostalo samo prepričavanje, što riječima, što svakojakim fotografijama. Silne čestitke i želje smo već smetnuli s uma jer, valjda, tako to treba da ide.
U većim gradovima, posebice u svjetskim metropolama, sve to proteklo je glamurozno. Naše Sarajevo zabavljao je Čola, kasnije i Žera i već se nagađa hoće li bh. metropola u 2019., ući uz Bijelo Dugme, Hari Mata Harija ili će se iz šešira izvući neko treći.
A kod nas, na periferiji?
Bilo je i kod nas Nove godine. Itekako.
Biće da se mi s periferije sviknemo da se vremenom sve više osjećamo perifernim, ali to nikako ne znači da ne postojimo. Jest da nas sve više nema, ali postojimo. Baš u tome čuči neki neobjašnjiv fenomen o kojem, evo, razmišljam.
Prepolovljena polovica
Na prostoru prijeratne opštine Prozor, 1991. godine živjelo je blizu 20.000 duša. Ratni period je tu cifru prepolovio, a ovaj poratni je tu prepolovljenu polovicu dodatno prepolovio sa tendencijom kontinuiranog polovljenja i usitnjavanja. Tako je, recimo, nekoliko čitavih i nekada vrlo živih i dinamičnih sela danas samo skup zidina obraslih šipražjem i da nije poneke dženaze, ko zna bi li se i znalo za njih.
Do sela Heljdovi se skoro ne može ni doći. Put – ili barem ono što se naziva putem – prema ovom, nekada živom mjestu je takav da se ni pješke nije sigurno i pametno zaputiti, a ako se već zaputite i dođete do Heljdova, slijedi jeziv prizor. Zidine nekadašnjih kuća jedva da se i vide od silnog rastinja koje ih je opasalo.Tu više skoro da ne cvrkuću ni ptice niti žubore potoci. A žuborili su i cvrkutali, ne tako davno. Štaviše, tu se ni dženaze više ne obavljaju.
Naspram Heljdova su Višnjani. Gotovo ista slika. Doduše, ima u njima nešto obnovljenih kuća ali nema života ni živih duša. Doslovno nijedne. Ode se s vremena na vrijeme, tek da se podsjeti da se tu nekad živjelo i da se za to i umiralo.
Nažalost, ima oko Prozora jako puno heljdova i višnjana, sablasno praznih i pustih sela u kojima godinama nema života a, Bog zna, sve su prilike da ga neće ni biti.
Njemačke bauštele i slovenske luke
Nije ništa sjajnije ni u gradiću Prozoru. Istina, tu još uvijek ima života, pa koliko-toliko. No, gasi se. Svakim danom je to sve očitije. Neko je precizno brojao i nabrojao preko 40 poslovnih prostora koji zjape prazni što je za ulicu, dugu svega par stotina metara dovoljna slika stanja. Brakovi se sve rjeđe sklapaju pa, posljedično tome, opada i broj novorođenčadi a umire se onako kako je Bog odredio – poprilično. Mlađi svijet, posebno školovani mladići i djevojke, ali i oni sa manje škole, a više želje za radom i normalnijim životom, masovno odlaze. Neki stažiraju po austrijskim bolnicama, neki su po njemačkim bauštelama, neki farbaju brodove po Sloveniji, a sve više ih ima samo jednu želju: otići odavde pa gdje bilo.
Dobro, išlo se i prije. Uvijek je odavde svijet radio po evropskim zemljama, posebno po Njemačkoj ali se to, barem po blagdanima, nije osjetilo. Ako ništa, barem za Bajram ili Božić nisi se mogao mimoići sam sa sobom od silnog naroda i gužve po gradu. Danas je to komotnije pa ti je široko polje kud god kreneš, pa taman da je i Bajram ili Božić. Istina, primijeti se nešto automobila sa „stranim tablama“ ali ništa što bi značajnije izmijenilo sliku čaršije koja izumire.
Ipak, ima nešto što mi je fenomen.
Nema nas, ali smo nakićeni
Jasno je da se na prelazu između dvije kalendarske godine gradići i gradovi zakite i nadžidžaju svakojakim ukrasima kako bi sve izgledalo glamuroznije i svečanije. Tako je i u Prozoru. Po običaju, na stubovima ulične rasvjete umetnu se dodatne svijetleće dekoracije. Slično je i sa objektima javnih ustanova te jednim brojem privatnih kuća. Desi li se usput da se dekor preklopi sa snježnim pahuljama – a to se zadnjih godina ipak nije preklapalo – sveukupan ambijent zaista izgleda svečarski.
Čini mi se da ta parada kićenja i ukrašavanja uzima sve više maha pa smo svake naredne godine sve nagizdaniji. Nikada ranije Prozor krajem decembra nije blistao i treperio kao ovaj put. Sa svih strana žmirkajuće dekoracije, pojedine kuće su skoro kompletno ukrašene, a i novogodišnjih jelki je bilo na svakom koraku. Dakle, kratko i jasno kazano, glamurozno i pompezno nakićeno, čak i za ovako malu sredinu. Nagizdano do te mjere da čak i najveće cjepidlake ne bi mogle naći zamjerke.
Međutim, problem i leži u tome. Nema cjepidlaka. Nema svijeta. Nema omladine. Negdje su drugo. Po bjelosvjetskim bauštelama. A pusti grad sija kao nikad ranije.
Zapravo, doima se da, što nas je manje, sve je glamuroznije i nakićenije.
Ko zna, možda kroz dogledno vrijeme ovdje ne bude nikoga.
Kako stvari stoje, tada nam po glamuru ni Beč ni Berlin ne bi bili ravni.
Izvor: Al Jazeera