Prije godinu dana umro mi je deda. Imao je skoro 89 godina i nije bio puno bolestan. Iako je smrt nastupila iznenada, nismo bili iznenađeni jer je doživio lijepu starost. U njegovim godinama se smrt očekuje, i pomalo je iznenađujuće što se već nije desila. To sam najviše osjetila u reakcijama nekih ljudi dok su nam izjavljivali saučešće. Mada niko ništa nije rekao direktno, taj sentiment se mogao sažeti u sljedeće: ”Hajde, bogati, i nije neka šteta, naživio se. Pitanje je hoćemo li mi doživjeti i približno toliko.”
Naravno, ovo nije nimalo neočekivano i nije mi namjera da ikoga osuđujem. U stanju sam da ih razumijem jer su smrt i bolest mlađih ljudi svakodnevnica. U posljednjih nekoliko godina i samoj su mi se desile preuranjene smrti bliskih ljudi, prijatelja i poznanika. Smrti koje su bile posljedice bolesti ili nesreća i došle puno prije nego što su trebale pa su tragičnije i odjeknule.
Zato kad se posmatra u tom kontekstu, smrt stare osobe i nije neka tragedija.
Međutim, ono što je problem s ovim stavom jeste sve ono što implicitno podrazumijeva. Jer ne misli se njime samo da nije loše to što je neko umro kad mu je za to došlo vrijeme, nego njime kao da se ta ista osoba i krivi što je doživjela toliko. Kao da su se moj deda, njegovi vršnjaci i vršnjakinje, trebali pravdati što su bili živi i doživjeli duboku starost, dok su toliki mlađi ljudi oboljeli i umrli. Mlađi, koji su još mogli dosta uraditi sa svojim životima i od kojih je moglo biti koristi, dok od staraca koristi nema i oni uglavnom životare i očekuju da se drugi ljudi pobrinu za njih…
Ovakav odnos prema starosti spada u ono što se na eng. jeziku naziva ”ageism”. Mi za njega nemamo adekvatni prevod, i opisujemo ga kao sve ono što spada pod starosnu diskriminaciju.
Internalizacija predrasuda i kult mladosti
A ona se vrši na načine koje još ni ne razumijevamo kao diskriminaciju, tj. od svih diskriminacija ova prema starim ljudima je najmanje osviještena. Jer koliko nas, čak i kada se ne ponašamo negativno prema njima, gaji neku vrstu superiornosti ili ima patronizirajući odnos jer su izgubili (ili nisu ni posjedovali) neku sposobnost? Dosta ljudi vjeruje da su stari ljudi, koji nisu tehnološki pismeni, prevaziđeni, ili da su im, automatski zato jer su stari, slabije i psihičke i tjelesne funkcije pa im treba pomoć. Većina poslodavaca ni ne pomišlja da zaposli ljude iznad pedesete godine, i pored bogatog iskustva koje mogu imati.
Negdje se vremenom izgubio lik ”starca mudraca” kojeg mlađi pitaju za savjet i pomoć i zadominirao je lik ”nesposobnog i dementnog” starca.
U svijetu vlada kult mladosti i svaka naredna generacija na svom vrhuncu, smatra da je naprednija od prethodne i pametnija od svojih najstarijih. Starosti se svi bojimo i želimo da ostanemo što duže mladi. Dakle, negativan stav prema starosti smo i sami ukorporirali u vlastiti sistem vrijednosti pa činimo sve da je spriječimo. Sakrivamo sijede dlake i bore, bjesomučno vježbamo i održavamo tijelo u formi, upadamo u ”krize srednje dobi” i činimo nepotrebne gluposti dok još ”imamo vremena”. Kako je na ženama još veći pritisak da imaju (i očuvaju) lijepu vanjštinu, tako one čine još veće napore nego muškarci, podvrgavaju se plastičnim operacijama zatezanja lice i muče se na razne načine da bi održale iluziju mladosti. Iz medija nas svako malo zaskaču liste poznatih žena, glumica ili pjevačica, koje i u ”šezdesetim izgledaju kao da im je trideset”, namećući to kao ideal kojem se treba težiti. Pri tome se žena od šezdeset, koja tako i izgleda, podrazumijeva kao nešto nepoželjno.
A kada se neizbježno više ne može sakriti nikakvom kozmetikom, onda se predajemo i sa starošću tijela, predajemo starosti duha. Najgore se desi kada sami stari ljudi internaliziraju negativan odnos prema sebi jer su stari i povjeruju da je starost sama po sebi zlo. Tada prestaju raditi stvari koje se od njih ne očekuju, zbog dobi, opadaju im kreativnost i produktivnost, što za posljedicu ima pojavu depresije i smanjenje volje za životom. Neka istraživanja tvrde da im upravo to slabi organizam i skraćuje život.
Da stvar bude paradoksalnija, prosječna životna dob se povećava i prema nekim predviđanjima u 2050. će iznositi 54 – za razliku od sadašnjih 39 godina. To znači da će dominirati stanovništvo koje spada u kategoriju starih. Zar onda ne bi bilo bolje da se ta životna dob prihvati na najbolji način umjesto što se čini sve da se ona spriječi ili da se pobjegne od nje. Da uvidimo da je diskriminacija na osnovi starosti itekako živa i ozbiljna, podjednako kao i ona na osnovu rase, spola ili seksualne orijentacije.
Novi pogled na starost
U razvijenijim zemljama se institucionalno počinje sve više na nju upozoravati, ali daleko smo još od nivoa potpune osviještenosti. Međutim, dešavaju se pomaci i uvode se zakoni i interni pravilnici. Veoma efektan način za senzibiliziranje ljudi predstavljaju serije i filmovi i oni su svoj zadatak uveliko obavili kada se radilo o pravima žena, seksualnih manjina ili nekih marginaliziranih skupina u prošlosti. Vjerujem da će u skorije vrijeme u njima sve više mjesta pripasti starim ljudima.
Iako sam pasionirana gledateljica filmova i serija i mogu reći da sam dosta toga pogledala u životu, ipak moram reći da sam se iznenadila serijom Grace and Frankie, autorice Marte Kauffman. U njoj glume Jane Fonda i Lily Tomlin, iako obje imaju više od osamdeset godina. Pri tome nije iznenađujuće to što one u seriji, i pored svoje starosti, sjajno glume, nego što se radnja odvija oko njihovih života, a ne oko života naprimjer njihove djece koja proživljavaju svoje životne ”prime-times”. Upravo Grace i Frankie žive uzbudljivo, smišljaju nove hobije, čak i nove biznise, upoznaju nove ljude i izlaze na ”dejtove”, i oko njih se ”svijet okreće” dok im djeca ostaju u sjeni. Udaljavaju se od bilo kakvih ideja od starosti i ”toga što bi starci trebali da rade” i umjesto da se posvete kući i unucima, ruše predrasude nudeći sliku starosti koja se ne uklapa u onu na koju smo navikli.
Stari ljudi u BiH
Što se tiče nas u BiH, mi imamo drugih, ”prečih” diskriminacija, pa će upozoravanje na ovu još čekati svoj red. Ono što se može reći jeste da je, baš kao i svim drugim kategorijama, starim ljudima u BiH teže nego što je to slučaj u razvijenim zapadnim zemljama. Mom dedi je ljekar, malo prije smrti, odustao od određene medicinske procedure kad je vidio koje je godište. Valjda se vodio mišlju da se ”ne isplati” truditi kod tako stare osobe. Sigurna sam da su se i mnogi drugi stari ljudi susreli sa sličnim stavom u našem javnom zdravstvu. S druge strane, nad pacijentima od 90 godina se u Njemačkoj obavljaju operacije i niko ne postavlja pitanje o njihovoj ”isplativosti”.
Priča o ”isplativosti” ovdje ne prestaje i kada državljani BiH koji imaju iznad 70 i 75 godina odluče putovati, oni ne mogu dobiti putno zdravstveno osiguranje od osiguravajućih kuća i zbog rizika da bi ”preskupo” koštalo, ono im se uskraćuje bez ikakvih dodatnih objašnjenja.
A ovo su samo neki od primjera za diskriminaciju i ona ne prestaje ni sa lošim zdravstvenim uslugama ni sa malim penzijama. Sadržana je u generalnom ignorantskom odnosu prepunom općih mjesta i stereotipa.
Jer koja je najčešća slika staraca, ona koja prva pada na um? Sigurna sam da bi mnogi odgovorili upravo na ovaj način: Ona u kojoj on sjedi na klupi u parku, čita dnevne novine ili hrani golubove. Ona u kojoj ona, možda s maramom na glavi, sprema ručak za nezahvalne unuke. Sram me reći, ali i sama sam je dva-tri puta iskoristila u svojim kratkim pričama ili tekstovima, uopće ne razmišljajući u kojoj mjeri je istinita i korektna.
Svjedočila sam i negativnim i pozitivnima diskriminacijama, a i sama sam ih pravila. Pozitivna bi bila ona kada u tramvaju ustanete starijoj osobi, što možete biti znak kućnog odgoja, ali isto tako i predumišljaja da se radi o ”slabijoj” osobi kojoj je potrebna pomoć. Ili ona kada za stari par kažete da su ”baš slatki” ili kada se nekoj staroj osobi obratite kao djetetu. Jer starci nisu ni slatki, a nisu ni djeca i takvo obraćanje je prije uvredljivo nego simpatično. Kada se ljudima koji od nas imaju puno više životnog iskustva i godina obraćamo kao djeci, mi im patroniziramo.
Čini mi se da je najbolje što zapravo možemo uraditi mi ”mladi” jeste da se potrudimo da im starost učinimo što dostojanstvenijom – jer i nas sutra isto čeka, i da ih uvijek prvo gledamo kao ljude, a ne ”stare ljude“, bez obzira na broj godina koji imaju.
Izvor: Al Jazeera