Štafeta za Alhemičara

Josip Broz Tito
Možda će povratak Titove slike u Predsjedništvo BiH, piše autor, izazvati reakcije kao što ih izazivaju razni postavljači i uklanjači zastava po Predsjedništvu (Al Jazeera)

Dvadeset i peti je maj. Neko je danas zorom poranio na posao. Neko je već prespavao prva dva časa. Neki još krmeljivi, čupave, nemirne kose, bauljaju po kući tražeći džezvu za prvu kafu. Ima i onih koji se još nisu probudili, jer došao je i njihov trenutak. Ima i onih koji su, hvala Bogu, udahnuli prvi put vazduh i piskutavim glasom obeležili svoj dolazak u ovaj nimalo prijatan svet, koji će do kraja života zvati svojim domom.

Običan majski dan. Takav kakav i treba da bude. Ali nije uvek bio takav. Oni koji su danas obukli belu košulju ili majicu kratkih rukava s “njegovim” likom, u ruke uzeli steg sa zastavom nepostojeće države, oko vrata stavili pionirsku maramu i na glavu plavu pionirsku kapu, iako su već zagazili u godine kada čekaju svoj trenutak, baš danas će se sa suzom u oku podsetiti na lepše dane. Na zemlju u kojoj se radilo osam sati s pauzom za topli obrok, u kojoj je radnik samoupravljač samoupravljao svojom firmom, u kojoj se prekovremeni rad plaćao, u kojoj se odlazilo na more bez kreditiranja, kupovalo u Trstu za dinare u kešu jer nam je valuta nešto i vredela, na zemlju u kojoj smo bili kulturni, načitani i uglađeni, gde je obrazovanje bilo besplatno, baš kao i zdravstvo, gde se putovalo po svetu bez viza… Da, setiće se svega toga, ali i njega – Alhemičara, čoveka kome je pošlo za rukom ono što nikome pre njege nije niti će ikome posle njega, da u miru i bar prividnom prosperitetu drži 20 miliona Jugovića, sa svim njihovim pritajenim animozitetima i neizmirenim istorijskim / povijesnim / historijskim računima.

Plastična štafeta

Da, danas je Titov rođendan! Iako je zapravo rođen 7. maja. A to što se u bivšoj zajedničkoj državi slavio sletom imamo da zahvalimo Nemcima. Na taj dan 1944. godine započeli su desant na Drvar u nameri da zarobe ili maknu “Starog” verujući da će on i partizani biti u manjoj pripravnosti. Jer šta bi Tito i partizani po bosanskim šumama u maju 1944. godine drugo radili nego proslavljali njegov rođendan? Možda bi Vermaht i uspeo u svojoj nameri da nije bilo Šeste ličke divizije, koja je u poslednji čas pristigla i omogućila povlačenje glavnom štabu. U akciji kodnog imena “Konjićev skok” poginulo je 6.000 partizana i civila.

Prva štafeta krenula je već naredne godine, a onda se Tito, kao pravi šmeker, 1956. godine dosetio da umesto njegovog rođendana narodi i narodnosti, ustvari, tog dana proslavljaju Dan mladosti. Tako je i bilo sve do 1987, kada je štafeta poslednji put i nošena. Cela ta organizacija sleta 1987. godine propraćena je različitim skandalima, od dizajna plakata do same štafete, koja je bila plastična iako je dotad pravljena isključivo od plemenitih metala. Poslednju štafetu nosila je Rejmonda Brosaj, učenica petog razreda osnovne škole iz Gnjilana, a poslednji primalac bio je predsednik Saveza socijalističke omladine Hašim Redžepi.

Pripadam onoj generaciji rođenoj neposredno pred Titovu smrt, koja je osetila Jugoslaviju, malo, ali dovoljno. Generacija koja je među poslednjima bila indoktrinirana Titovim likom i delom, idejom o bratstvu i jedinstvu, ravnopravnosti, svim onim pričama koje su se na kraju pokazale bajkom. Sećam se i štafete, ali više zbog šamarčine koju mi je majka fisnula preko usta, a evo i zbog čega.

Košulja, pet dana peglana

Te 1984. godine najavljeno je da će štafeta proći kroz deo Beograda u kojem sam živeo, pored moje osnovne škole “France Prešern”. U školi drama. Pet dana priprema. Te štafeta će da “stane” – treba hor, te samo će da prođe – ne treba hor. Spremi hor, zlu ne trebalo. Gde je zastava? Zastava je prljava. Da li da je peru ili da kupe novu? Kupuj novu! Roditelji spremni da daju pare da se kupe i male zastave da se par bandera oko škole zakiti jugoslovenskom trobojkom. Majka pegla belu košulju svakog dana. Nema da bude crta na njoj, a kamoli da je pogužvana. Deda, partizan i zastavnik u penziji, danima isprobava da li plava titovka (pionirska kapa) da mi stoji pravo na glavi ili da bude nakrivljena nadesno, onako kako ju je nosio Tito, ali i Stjepan Filipović dok su ga nacisti u Valjevu vešali, a on prkosno držao raširene ruke sa šakama stegnutim u pesnicu.

Došao je i dan prolaska štafete. Poslednja instrukcija od majke:

– Košulja kakva je sad da bude i kada se vratiš. Nisam ja džaba peglala pet dana.

– Peglala si jer si luda, dodaje otac.

– Marš, vucibatino, odbrusi mu deda, a mene potapša po obrazu uz čuveno “Ljubi ga deka”.

Naređasmo se na trotoar uz ulicu. Svi od prvog do osmog razreda. Svi nastavnici, čistačice i hausmajstori koji su radili na održavanju škole. Tu je i hor, nastavnica muzičkog, zvana “Burgija”, zbog visine, drži ruke u vazduhu spremna da dadne znak horu da počne s pesmom “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Po prozorima “povešane” uvek radoznale komšinice. Tek jedna u kriku saopšti:

– Stiže!

Malo smo se uskomešali. I dok se komešanje smirilo, pored nas je projurio džip s vojnikom koji je u uzdignutoj ruci drzao štafetu. Flash, rekli bi danas. Mrtva tišina. Nema aplauza. Ničega. Mogli smo da čujemo kako dišemo. Celu tu neprijatnu situaciju prekinula je nastavnica istorije, oduševljeno uskliknuvši:

– Divno!

Na šta joj je nastavnik likovnog, Ljuba slikar, kako smo ga zvali, uzvratio:

– Koleginice, ne serite, molim Vas!

Vraćam se kući sav besan. Tolike pripreme za tri sekunde. Em još i nizak, pa ni u te tri sekunde nisam uspeo da bacim pogled na štafetu. Vrata otvara majka:

– Šta je bilo? Već gotovo?

– Da. I da ti kažem – ..bem ti štafetu!

Kako sam to izgovorio, tako mi je majka flisnula šakom preko usta toliko da mi se zabelelo pred očima. Ceo incident zaboravljen je već oko ručka.

Jedan sasvim običan dan

Nisam cinik i nisam ovo napisao da bi nečije sećanje na “bolje i lepše” vreme pogrešno predstavio ili izvrgnuo ruglu. Naprotiv. Godine nas uče da budemo kritični i da stvari posmatramo drugačije. Da, Jugoslavija je bila baš onakva kako ćete to danas čuti – socijalistička, samoupravna utopija. Meni najlepša zemlja na celom svetu. Ali imala je jednu manu: počivala je isključivo na sposobnosti jednog čoveka da balansira s pritajenim nacionalizmima i partijskim oportunistima i sve njih drži pod kontrolom.

Njegovim odlaskom ostao je kult, koji je polako nestajao, baš kako je polako i gotovo nevidljivo nestajala zemlja koja nam je, kao, svima bila na srcu. Da jest, možda bismo je nekako sačuvali ili bismo se kao ljudi razišli. Ali nismo. Nismo mi takvu zemlju zaslužili niti je ona zaslužila nas ovakve kakvi smo. Tražili smo demokratiju i verovali da će u njoj biti bolje. Ali smo diktaturu jedne partije i kult jednog čoveka zamenili kultovima novih vladara i partokratijom. Onima koji, za razliku od “njega”, nisu nosili ništa dobro. Naprotiv, nosili su samo zlo.

Ako ovaj tekst budu čitali oni koji su danas prespavali prva dva časa, želeo bih da im kažem da ne ponavljaju istu grešku. Ne trebaju vam ni lideri ni kultovi ličnosti. Kakvu god vam “štafetu” danas budu nudili, slobodno im recite “..bala vas štafeta!” Sve što počiva na volji jednog čoveka i stranačkih bašibozuka koji ih okružuju osuđeno je na propast.

Nema te volje pojedinca koja će da vam odredi sudbinu i kako ćete da živite, kakav ćete odnos da imate prema sebi, komšijama, onima koji vas okružuju, drugima i drugačijima. Volja pojedinca jest diktat, a diktat je diktatura koja nema veze sa demokratijom. Zato, neka vam ovaj 25. maj bude jedan savim običan dan – kao i svaki drugi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera