Kome je bilo do šale nakon objave rezultata izbora za američkog predsjednika, taj se i smijao odgovoru na pitanje ko je prva žrtva novog svjetskog poretka koji je nastupio u ranim jutarnjim satima, 9. novembra. Pa, Esed Radeljaš. Jer upravo u momentima kada smo saznavali da je Donald Trump stekao status najmoćnije osobe na svijetu, policija je hapsila bivšeg zastupnika u skupštini Kantona Sarajevo i, što je za sve nas u BiH bilo i jeste mnogo značajnije, bivšeg predsjednika Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo.
Za one koji su ga zaboravili ili nisu za njega nikad čuli, radi se o liku koji je u periodu od dvije godine, do jula 2015. godine, komandovao fondom vrijednim 350 miliona KM (150 miliona eura) iz kojeg se finansira zdravstvo u glavnom gradu BiH.
Pa iako (ovo) stavljanje Radeljaša iza rešetaka nije povezano sa njegovom ulogom u ruiniranju najvećeg zdravstvenog sistema u državi, simbolički gledano, kao što je Trump slika i prilika današnje Amerike, ali i cijelog svijeta, tako je i Radeljaš slika i prilika odnosa ove države i svih nas prema prema najvažnijem pitanju, a to je zdravlje populacije.
Da, moglo bi se reći da Trumpa i Radeljaša veže nešto više od vica i ostvarenja američkog sna. Jer, šta je ako nije realizacija američkog sna to kada prijeratni šef portira i poslijeratni optuženi prevarant barata stotinama miliona maraka i dogura do pozicije sa koje određuje sudbinu hiljada medicinskih radnika i pacijenata.
Egzistencijalna ugroženost
Slijedeći analogiju, kao što je predsjednik Trump otjelovljenje neskrivenog antiintelektualizma i pobjede kulture prevare i jeftinog spektakla protkanog elementima fašizma, tako je i predsjednik Radeljaš simbol izrugivanja poštenom radu i ismijavanja kvalitetnog obrazovanja. Ipak, njegovo predsjednikovanje je ponajviše pokazatelj ponižavajućeg odnosa kojeg društvo ciljano gradi prema ekspertima, prema svima onima čije znanje i učenjem zarađene diplome, a ne stranačka ili rodbinska podobnost i kupljeni papiri, određuju poziciju u društvu. U ovom slučaju poziciju onih koji su nam zadnje utočište prije konačne pobjede smrti – ljekara.
Jer kada se stvari pogledaju iz ove vizure, dosjetka o tome kako je upravo Radeljaš bio čuvar i menadžer kase u koju se slijevaju rijeke para namijenjene liječenju svih nas postaje “horror story” na našem mikroplanu i to na isti način na koji se na globalnom planu širi strah zbog činjenice da će bahati ksenofobni milijarder preuzeti ključeve najvećeg svjetskog nuklearnog arsenala. Erozija finansiranja javnog zdravstvenog sistema u BiH (a i u regiji) rezultira potcijenjenim i nezadovoljnim ljekarima koji rade za mizerne plate, u lošim uvjetima, sa zastarjelom opremom što onda za nemoralnu manjinu njih postaje izgovor za uzimanje „plavih koverti“ i preusmjeravanje pacijenata na kanal privatne prakse.
A stvarna egzistencijalna ugroženost domaćeg medicinskog osoblja vidljiva je čim se podastru cifre o primanjima: dok ljekar početnik u Njemačkoj ima platu od 4.000 eura, dotle se osnovna plata bh. ljekara specijaliste kreće u rasponu od 600 do 800 eura. Primjera radi, prosjek plata u najvišoj zdravstvenoj ustanovi u BiH, Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo u prošloj godini iznosio je 1.166 KM.
Još gore od same cifre je „apsurd da jedan ljekar nakon 10 godina obrazovanja ima četiri puta manju platu od političara ili sudije“ (doslovce prepisana izjava domaćeg ljekara koji je zbog egzistencijalnih problema otišao da radi u Njemačkoj). Ili tri puta manju od, recimo, direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja!?
Agonija bh. zdravstva
Ovih dana parlamenti na svim nivoima bruje o situaciji u zdravstvu. Sarajevski kanton usvaja reformu i spaja pojedine medicinske ustanove u cilju racionalizacije troškova. Federalni parlament raspravlja o 400 miliona maraka teškom dugu zdravstvenih ustanova u Federaciji BiH, a ministar zdravstva zabrinuto konstatuje da je „situacija u zdravstvenom sektoru teška, a finansijska stabilnost upitna“. S druge strane ljekarski sindikat u Federaciji najavljuje borbu za dostojanstveno vrednovanje doktorskog posla, bolje uvjete rada i bolji tretman pacijenata, a i ljekari u Republici Srpskoj dižu glas protiv mogućnosti da im ionako niska primanja budu dodatno umanjena.
Da li će se priča o kolektivnom ugovoru i statusu ljekara u BiH završiti adekvatnijim vrednovanjem težine njihovog posla?
Reforme u zdravstvenom sistemu trebalo bi, zaista, da znače povećanje primanja ljekara, ali i, moderno rečeno, rebrendiranje ove struke kojoj se mora vratiti poštovanje najšire društvene zajednice. Uvredljivo je i ponižavajuće da najbolji domaći specijalisti bilo koje struke, hirurzi, ortopedi, pedijatri… nakon godina obrazovanja, stručnog usavršavanja, cjeloživotnog učenja, nakon noći i noći provedenih uz pacijente na dežurama i ogromne odgovornosti jer njihove odluke znače razliku između života i smrti, sanjaju primanja svojih kolega iz Evropske unije i porede ih sa platama čistačica u telekomima ili vozača u državnim institucijama.
Dok se ne vrati dignitet ove profesije, agonija bh. zdravstva se neće završiti. Ako se to ne desi, većina kvalitetnih ljekara će otići, a neko od naših najbližih, možda i mi sami ćemo se jednog dana naći na operacionom stolu sa upitnikom iznad glave: da li je hirurg koji se sprema da nas zareže skalpelom primljen da radi na Esedov mig ili je stvarno morao završiti medicinski fakultet? A ako se to desi onda će nas baš biti briga ko je veći prevarant: Trump ili Radeljaš.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere
Izvor: Al Jazeera