U Bosni i Hercegovini vrtoglavo raste broj zaraženih korona virusom. Entitetski krizni štabovi su obavijestili javnost da se uglavnom radi o „porodičnim klasterima“, odnosno da jedna osoba koja se zarazi proširi virus i na ostale članove porodice. To je otprilike sve što čujemo u javnosti o zaraženim porodicama.
Međutim, nameće se pitanje šta se dešava sa porodicama čija su djeca malodobna ili imaju poteškoće u razvoju, ili su osobe sa invaliditetom, ukoliko su roditelji zaraženi i zbog teških simptoma moraju biti bolnički zbrinuti. Ko onda preuzima djecu, ko se brine o njima, pod čijim su nadzorom?
Logično bi bilo da djecu preuzme neko iz šire porodice, no vanredna vremena imaju i svoje vanredne specifičnosti, jer u vrijeme pandemije to bi značilo rizik zaraze za novu porodicu i eventualno stvaranje novog klastera, pa samim tim i njeno daljnje širenje.
Roditelji u bolnici, djeca sama i ‘pozitivna’ u kući
Tražeći odgovore na ova pitanja, razgovarala sam sa direktorom sarajevske Hitne pomoći Ademom Zalihićem koji se upravo našao u takvoj situaciji. On i njegova supruga proveli su izvjesno vrijeme u bolnici zbog zaraze korona virusom, a njihovo četvero djece, od tri, šest, 10 i 17 godina, koja su također bila pozitivna na virus, ostala su kod kuće, gdje su se i liječili.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Pitala sam ga da li im je iko od nadležnih ponudio neku alternativu za djecu. Odgovorio je da su on i supruga izašli iz bolnice na sopstveni zahtjev, a čim su se stekli uslovi za to, jer naprosto osim familije koja se brinula o djeci nisu imali nikoga drugog. Na pitanje šta o svemu tome sada misli, kratko je odgovorio: „Ne daj Bože nikome to što smo mi proživjeli“.
Zvala sam i slala upite svim relevantnim ministarstvima, kriznim štabovima, Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo, Zavodu za javno zdravstvo, Kriznom štabu u entitetu Republici Srpskoj, pojedinim pacijentima u BiH i Srbiji, prijateljima, poznanicima, doslovno svima koji su mogli ponuditi neki odgovor, ali sa svakom novom rečenicom i novim odgovorom bivala sam sve užasnutija, tužnija, razočarenija…, jednostavno šokirana činjenicom koliko smo zapravo prepušteni samima sebi u slučaju da unutar porodice imamo takav „scenario“ sa djecom.
Služba za odnose s javnošću Federalnog štaba Civilne zaštite je na moj upit odogovorila: „Informacije koje ste tražili nisu u našoj nadležnosti shodno Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Službene novine F BiH broj 29/05)”. Gledam u taj odgovor i mislim kako su se, ipak, početkom pandemije našli nadležnim za kupovinu respiratora u vrijednosti višoj od deset miliona KM, a za koje se na kraju ispostavilo da su neupotrebljivi.
Zavod za javno zdravstvo je odgovorio da “nema nikakvu zvaničnu preporuku niti mjeru vezano za ovaj problem”, a službenica s kojom sam razgovarala telefonom, mi je kazala kako se “slaže da je ovo pitanje od iznimne važnosti koje se treba riješiti i zvanično”.
Prebacivanje loptice
Ministarstvo za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo me uputilo na Centar za socijalni rad, pa nakon više poziva, gospođa Mirsada Poturković (zaposlenica Centra zadužena za komunikaciju sa javnošću) rekla je da ‘Centar nije imao nijedan takav prijavljen slučaj, niti upućen zahtjev za zbrinjavanje djece.”
– Kako će neki roditelj prijaviti „slučaj“ ako je bolestan, ako je u bolnici ili na respiratoru?, pitala sam.
“Jasno da ne može roditelj, ali neko bi morao, možda socijalna služba same bolnice ili krizni štab”, odgovorila je Poturković.
Složile smo se da je ovo vrlo realan i ozbiljan problem i da bi neko morao reagovati po ovom pitanju. Samo je našim službama nejasno ko.
Iz entiteta Republika Srpska stigao je odgovor u kojem je rečeno da “ne postoji propisana mjera ili preporuka kako zbrinuti malodobnu ili djecu sa poteškoćama ukoliko se niko nema brinuti o njima, a dok su im roditelji u bolnici”.
Zabrinuta zamišljam crne scenarije i kud bi moje osmogodišnje dijete ukoliko bismo moj suprug i ja završili u bolnici. Panično u glavi prebrojavam afere kojima se bavila javnost u BiH u posljednjim mjesecima, a bez konkretnog pozitivnog pomaka za društvo, dok nam svima nad glavama visi pitanje teško kao planina: Šta ako?!
Zvanične i relevantne institucije kao da se nisu bavile svojim poslom jer ako pažljivo pogledamo njihove web stranice tamo nećemo naći niti jedne riječi o ovome.
Slučaj porodice Alaim
Dok sam prikupljala podatke za ovu priču, sarajevska porodica Alaim je proživljavala pravu kataklizmu. Majka i dijete su kao COVID negativni primljeni u bolnicu, a zbog djetetovih epileptičnih napada koje je dobilo zbog povišene temperature. I majka je imala zdravstvenih problema, a otac je zbog temeprature i kašlja ostao u kući.
Kad se saznalo da je otac pozitivan na korona virus, majka i dijete su odmah otpušteni iz bolnice, ali niko nije bio nadležan da ih tako bolesne preveze od bolnice do kuće, nego je otac djeteta, sa pozitivnim nalazom na COVID-19, pod temperaturom i ‘zabranom kretanja’ morao otići po njih.
„Imam samo jedno kupatilo, dezinfikujem stvari po kući, ali nemam ideju šta i kako dalje“, rekla mi je gospođa Alaim plačnim glasom, umorna i iscrpljena.
„Bila sam u situaciji da smo sami u sobi, da nemam snage da dijete dignem i operem od siline povraćanja i bolova koje sam trpila. Ne znam šta da radim. Jedino nam je zaista pomagala glavna sestra na odjeljenju gdje smo ležali, ali žena nije mogla nači rješenje za nas.”
***
Istražujući dalje, saznala sam da u Beogradu, u Tiršovoj bolnici, postoji posebno „krilo“ bolnice gdje se smještaju pozitivna djeca zajedno sa roditeljima. Eventualno rješenje za ovaj problem bi moglo ležati baš u takvom pravilu – da djeca, ako su zaražena, budu sa roditeljima u nekom posebno namijenjenom odjelu bolnice ili, ako nisu zaražena, a nemaju nikoga da se brine o njima, da vlast sklopi ugovore sa hotelima i banjskim liječilištima, gdje bi mogla smjestiti djecu iz porodičnih klastera i omogućila što bezbolniji proces liječenja.
Vanredne okolnosti podrazumijevaju vanredno djelovanje i inicijative i to bi nadležni trebali shvatiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera