Oglasi

Šta je nama Ivan Goran Kovačić danas?

Sjećanje na davno izvođenje ‛Jame’ Gordane Muzaferija i ‛Ilhamije’ Rusmira Agačevića Rusa.
Zašto je lična tragedija Kovačića, ali i njegov stvaralački genij neopravdano skrajnut ili skoro potpuno zaboravljen?Arhiva

„Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali,
Sa sretnim vidom iz očinjinih jama…”

Kad posve nezasluženo ponesete dio imena velikog hrvatskog i jugoslovenskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića onda vas to obilježi za cijeli život bez obzira što nikad niste napisali niti jedan stih.

O prozi da i ne govorimo. Jer, nisu stari Rimljani uzalud ustvrdili: nomen est omen.

I ništa tu ne pomaže nasilno izbacivanje (ili umanjivanje značaja) Goranovog iz obavezne školske lektire, niti krici očajnika iz Goranove Jame, ali i onih drugih znanih i neznanih jama diljem Balkana, kako onih iz četrdesetih godina tako i onih iz devedesetih prošlog vijeka u koje su bacana ljudska tijela…

Odzvanjaju kao vanvremenske opomene da pritajeno zlo obitava u nama uvijek spremno da pokaže svoje nakazno lice ukoliko mu se dobro u nama na vrijeme ne suprotstavi.

Nažalost, dobro, kako nas život uči, ne pobjeđuje uvijek kako nas uče roditelji i škole, ali i sve svete i one druge manje svete ali takođe važne knjige.

Povratak u jednu pozorišnu noć

Kad se polovinom jula svake godine poneki rijetki portali i odvaže da podsjete na godišnjicu stradanja velikog Ivana Gorana Kovačića, sjećanje me ne odvede na mjesto gdje su četnici poslije bitke na Sutjesci zaklali pjesnika Gorana i ljekara Simu Miloševića, kako bi se dalo očekivati, nego u rodni kraj prepun gora i Gorana – na Festival amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine čije se finale odigralo – u Vlasenici.

Preciznije, u završnu festivalsku noć na razmeđu godina pretposljednje decenije prošlog vijeka za koju bi se sa ove vremenske distance mirne duše moglo reći da je bila labuđi pjev onoga što se zvalo jugoslovenski socijalizam.

Te su se majske i ramazanske noći u dubokoj bosanskoj provinciji, između ostalih, okupili i Travničani i Visočani koji su napravili potpuno različite predstave sa jednom zajedničkom odlikom: bile su sjajne.

Po umjetničkim dometima daleko su nadvisile sve ostale i bez ikakvog pretjerivanja ravnopravo stale u red sa onima iz produkcije profesionalnih bosanskohercegovačkih pozorišta.

Travničku ekipu predvodio je kao i uvijek Rusmir Agačević Rus, a visočku Gordana Muzaferija, zaštitni znak njenog pozorišta „Total“.

Drama šejha iz Žepča

Agačević, jedan od najpoznatijih Travničana, napisao je dramu o životu nepravedno zaboravljenog bosanskog pjesnika Abdulvehaba Ilhamije koji je pisao na bosanskom, turskom i arapskom jeziku i pogubljen zbog stihova u kojima je kritikovao tadašnju osmansku vlast u Bosni.

Priču o ovom dervišu i šejhu iz tekije u Žepču koji je, kako legenda kaže, bio omiljen u narodu režirao je Dubravko Bibanović, što je bio još jedan dokaz da su Travničani došli u Vlasenicu sa jednom jedinom namjerom: da pobijede i još jednom potvrde da u njihovom gradu stanuje jedna od najplodonosnijih pozorišnih radionica u Bosni.

„Ilhamija“ je bio i naslov komada koji je na fascinantan način još jednom otvorio univerzalnu temu odnosa umjetnika i vlasti u kojoj se zbog slobode govora nerijetko gubio život.

Nije suvišno podsjetiti na Ilhamijine stihove zbog kojih je Dželaludin-paša naredio da se šejhu odrubi glava u Travniku:

„Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmaninu stade;
Šta se hoće zaboga?...“

Predstava je urađena perfektno i doživjela ovacije publike odranije naklonjenoj Travničanima i Rusu čiji je tekst „Ljudi ko vozovi“ nešto ranije vlaseničkim amaterima omogućio da steknu status amaterskog pozorišta, što je gradiću sa desetak hiljada stanovnika bio iskorak ravan Armstrongovom hodanju po Mjesecu… Pobjednik festivala se već nazirao…

Moderna verzija Goranove poeme

Tako nije mislila Gordana Muzaferija, kći Zaimova, koja je uradila Goranovu „Jamu“ na do tada neviđen visoko arteficijelan način. Moderna multimedijalna predstava o još jednom masovnom i nepojmljivom stradanju ljudi u drugom svjetskom ratu bilo je jedno novo sasvim drugačije čitanje poznate poeme uz kombinaciju recitacije, glume, igre, fotografije, filma, videa i muzike.

Bio je to ujedno homage Ivanu Goranu Kovačiću, ali i počast hiljadama nevinih žrtava rata i svih potonjih ratova, uključujući i onaj vijetnamski.

Metaforična scena epskog stradanja uz zvuke melodije iz Formanovog filma „Kosa“ podsjetila je na polijetanje američkih vojnika na put sa kojeg se mnogi neće nikad vratiti…

Efekat je bio potpun i na gledaoce i na žiri kojim je te godine rukovodio Sead Fetahagić. S nestrpljenjem se iščekivala njegova odluka.

Nije mu bilo lako. Između predstave koja bi s pravom trebalo da se nađe na repertoaru nacionalnog teatra i predstave koja bi mogla više da pripada eksperimentu i nekom kamernom ili messovskom teatru, odlučio se za modernije varijantu.

Šta je razljutilo Travničane

Pobijedili su Goran i Gordana, saopštio je Fetahagić, što je razumljivo izazvalo radost Visočana, ali i negodovanje Travničana.

Ovi drugi dugo su protestovali i tražili obrazloženje, smatrajući da su oštećeni takvom odlukom.

Natjerali su Fetahagića da im odgovori, ne na zvaničnom okruglom stolu, nego kasnije dok su ga vukli za rukav u kuloarima, da im je „predstava suviše muslimanska“!

Upravo taj nacionalni predznak dodatno će razljutiti Rusa i njegov ansambl, pa su se demonstrativno vratili u Travnik preskočivši zajedničku večeru i druženje uz zajedničke pozorišne i druge razgovore.

Nije to moglo da pokvari raspoloženje Visočana, drugih gostiju i domaćina. Pogotovo kada su iz pekare Behljulja Behljuljija stigle vrući ramazanski somuni, dok je Zdravko Čolić dugo i uporno iz offa „čekao za Travnik vezu na stanici Podlugovi“.

Šta je nama Srebrenica danas

Ali, pitaće se neko od čitalaca ovog uratka, čemu podsjećanje na događaje od prije 30 i kusur godina na sceni tamo nekih pozorišnih amatera? Pa upravo zbog pitanja iz naslova „šta je nama Ivan Goran Kovačić danas?”

Zašto je njegova lična tragedija, ali i njegov stvaralački genij neopravdano skrajnut ili skoro potpuno zaboravljen?

Da li je takav pristup književnosti siguran put u nova stradanja nevinih i nove jame? Šta može lirsko predskazanje novih tragedija i masovnih zločina koje će počiniti osioni moćnici, svirepiji i od Dželaludin-paše?

Pitanja je mnogo, a jedan od mogućih odgovora je takođe pitanje: Šta je nama Srebrenica danas?

Pa isto ono što je bila i ostala poetika Ivana Gorana Kovačića čijoj se umjetničkoj snazi kada  pjeva o ratu još može i mora pridodati i „Stojanka majka Knežpoljka“ Skendera Kulenovića. Ostaje da srebreničku tragediju umjetnički oblikuje neko sa desne obale Drine ili se takvo djelo možda već desilo u predstavama Kokana Mladenovića ili Zlatka Pakovića („Kad mrtvi Srebrenice ustanu“).

Svjedok starih i novih tragedija

Sve i da nije, ostaju besmrtni stihovi Goranovi da svjedoče o tragediji koju je sam proživio, ali i novim tragedijama koje će se ponovo dešavati četiri decenije poslije pjesnikove smrti.

Otuda je nama Goran danas isto ono što je oduvijek i bio. Velika opomena koja se ne smije ni zaboravljati ni potiskivati.

Jer, njegovo ime koje je davano djeci svih nacija i konfesija odavno je znak da u Bosni i ne samo u Bosni mora biti mjesta i za „Jamu“ i za „Ilhamiju“.

O tome je pjevao Goran.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.