Šta djecu u Hrvatskoj uče na vjeronauci

„S Kristom u život“ ima više, u najmanju ruku, spornih dijelova, među kojima se ističe tekst o stradanju u koncentracionom logoru Auschwitz (Reuters)

Nije lako djeci u Hrvatskoj. Roditelji, ako već imaju vremena baviti se odgojem, nemaju dovoljno novca da bi im osigurali bezbrižnije djetinjstvo; a ako, pak, nemaju vremena zbog prezaposlenosti, imaju novca da im osiguraju sve one danas tako važne statusne simbole, poput mobitela i brendirane odjeće, ali gdje je tu onda smisao roditeljstva?!

Osim toga, od malih nogu gura im se pod nos višak nepotrebnog gradiva u školama čija je često jedina svrha da autor novog udžbenika izvuče novac na njegovoj prodaji, s obzirom na to da prijateljuje s isto tako novim ministrom.

Uistinu, nije im lako stajati tako malima i nemoćnima između ničega i ničega, pa nije ni čudno da služe kao poligon za iživljavanje nekim tipovima kojima bi u normalnijim okolnostima bila izrečena doživotna zabrana približavanja maloljetnicima.

Mislite da pretjerujemo?

Ljuto se varate! Evo vam odmah primjera iz udžbenika vjeronauka S Kristom u život, izdanje “Kršćanske sadašnjosti”, koji se upotrebljava u osmom, u Hrvatskoj završnom, razredu osnovne škole. Taj udžbenik nije nov niti je ova priča nova, ali, ako treba, valja je iz dana u dan ponavljati kako bi se konačno jednom za svagda završila.

Križ i sekularno obrazovanje

Baš kao što je – dopiru sjećanja – jedan roditelj prije desetak godina uporno zvao Radio 101 u emisiju u kojoj slušaoci postavljaju pitanja nadležnim institucijama. Neumorno, svaki tjedan (vjerojatno je i češće, ali valjda ga nisu uvijek pripustili u eter) pitao je kako je moguće da 2007. godine u centru Zagreba, usred škole, bude okačen križ visok tri metra odmah na ulazu. Kako je moguće, tvrdo je ustrajao, da u gotovo svakoj učinioci visi krunica s ormarića? Kako je moguće da baš svaki sat vjeronauka bude usred nastave?

Svašta je taj tata pitao i – na kraju uspio! Križ je, valjda uz Kristove muke, ravnatelj ipak skinuo morajući poštivati hrvatske zakone o sekularnom obrazovanju. Istina, krunice i dalje vise, ali jedna bitka ipak je dobivena.

E sad, da se vratimo na početak, kako se to voli reći. Taj udžbenik S Kristom u život prvo izdanje imao je još 1993. godine. Objavila ga je, kako rekosmo, “Kršćanska sadašnjost”, nakladnik u vlasništvu Katoličke crkve. Primjenjuje se, da opet ponovimo, i danas.

S Kristom u život ima više, u najmanju ruku, spornih dijelova, među kojima se ističe tekst o stradanju u koncentracijskom logoru Auschwitz za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pasus glasi ovako: “Ateizam znači bezboštvo, dakle, odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oświęcim”. Za one koji ne znaju, Oświęcim je poljski naziv za Auschwitz, mjesto najvećeg stradanja Židova u Trećem Rajhu.

Udruga Centar za građansku hrabrost objavila je na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta fotografiju udžbenika, dodavši da ima 24 godine, baš koliko i udžbenik informatike, koji se također upotrebljava u nastavi, pa se učenici, uz bogobojaznost i dvojben stav prema ateistima, uče i osnovama onih računalnih jezika kojima su ovladali još njihovi roditelji služeći se Commodoreom 64 ili ZX Spectrumom.

Neprofitna organizacija pokušala je opet upozoriti nadležne institucije i na knjigu Moj tata spava s anđelima – mali ratni dnevnik Stjepana Tomaša, koja je propisana kao lektira za šesti razred, a u kojoj se uz širenje netrpeljivosti prema osobama srpske nacionalnosti s jednakim žarom simpatizira ustaški režim.

‘Sam svoj vjernik’

Obratili su se, dakle, Ministarstvu obrazovanja, Agenciji za odgoj i obrazovanje, dječjoj pravobraniteljici, pučkoj pravobraniteljici, Srpskom narodnom vijeću i heroju zagrebačke urbane scene te bivšem voditelju opjevane kurikularne reforme Borisu Jokiću. Centar za građansku hrabrost kaže da nije dobio nikakav odgovor. Tek je SNV saopćio da su svjesni o čemu je riječ, a pravobraniteljica za djecu rekla je da ona ne može recenzirati sadržaj knjiga koje su na popisu lektire.

U prijavi stoji da u knjizi djecu uče ovo:

1. da su svi Srbi, osim jednog za koga se navodi da je poginuo kao hrvatski branitelj, četnici, odnosno neprijatelji
2. da Srbima ne treba vjerovati, ako se ne izjasne protiv “svojih pasa koji pucaju po nama ili njihovim majkama”
3. da je ćirilica neprijateljsko pismo
4. da je majka Srpkinja napustila kćer Mirticu i pobjegla svojima, a da je njen otac “sad s anđelima” jer je poginuo kao hrvatski gardist
5. da učitelji i roditelji odobravaju ustaški pozdrav “Za dom spremni” i ustaške pjesme
6. da se nekad nije smjelo biti vjernik, a da su u ratu i nevjernici postajali vjernici; da se dijete od 12 godina pita vjeruje li u Krista, koji je ljubav sama
7. da neprijatelji koji su rafalom gađali njegovo tijelo na raspelu ne znaju što čine
8. govor mržnje, najgori rodni stereotipi, nacionalna i vjerska nesnošljivost, netrpeljivost prema ireligionizmu, promoviranje nacifašizma

Hrvatska, uistinu, jest visokoreligiozna država. Prema popisu stanovništva, gdje vas pitaju i za vjersko određenje, čovjek bi rekao da ovdje žive samo klonirani sveci.

Istina je, naravno, bitno drukčija. Prema sociološkom istraživanju u kojem su nastojali sagledati različite društvene aspekte religioznosti, ali i intimna pitanja vjere, objavljenom prije nekoliko dana, pokazalo se da je vjerska scena u Hrvatskoj vrlo raznolika, s obzirom na to da čak trećina vjernika ne prihvaća ono što kaže Crkva nego se ponaša kao “sam svoj” vjernik.

Na temelju rezultata deset pokazatelja Hrvatska je na petom mjestu po religioznosti u Europi, negdje uz bok Italiji i Slovačkoj, a iza Poljske, Kosova i Bosne i Hercegovine.

Uzalud, međutim, sav trud sociologa koji se trude istražiti i udruga koje nastoje ukazati kad s Kaptola zanemaruju ne samo učenje pape Franje nego i ono Isusa Krista, u kojima mržnji i isključivosti nema mjesta. U Hrvatskoj, očito, ima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera