Oglasi

Šta bih rekao hrvatskoj predsjednici da sam je sreo

Da smo se tom prilikom sreli u restoranu možda bih joj pričao o hodži koji vozi katolike na misu, o svećeniku u džamiji. Ili...
Vjerovatno bi to bilo samo uzaludno trošenje i riječi i vremenaReuters

Prije nekoliko mjeseci bio sam pozvan na jednu svadbu. Bilo je prelijepo. Prvi put sam bio na svadbenom slavlju u restoranu koji je smješten uz samo jezero. Gledao sam čas u mladence i veselu družinu a čas u predivni krajolik koji se prostirao pred očima. Ljepota, nema šta. U neka doba sam izišao na svjež zrak. Kratko sam pročavrljao sa jednim od konobara koji mi reče kako je imao naporan dan u kome se svojski umorio. Pojasnio mi je kako je neposredno pred naš dolazak, iz restorana otišla predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović.

Mislim u sebi, da sam poranio desetak minuta, mogao sam uživo vidjeti Kolindu. Šta sam joj mogao reći? Ne znam. Elegantna dama, rječita, odmjerena... Vjerovatno bih rekao neki od tih epiteta ali nisam, jer nisam imao priliku – zakasnio sam. I neka sam!

Mjesecima poslije toga, ta ista otmjena i elegantna dama se okomila na moj narod – dakle, i na mene – pa nam prebrojava krvna zrnca i etiketira nas tako kako nas etiketira. I, čini mi se, ne posustaje. Sve to mi ide na živce. Zapravo, strašno mi ide na živce, i, siguran sam, jedan sam od mnogih Bošnjaka koji se tako osjećaju. Na momenat se zapitam šta bih sada mogao reći uvaženoj gospođi Predsjednici da je kojim slučajem sretnem. Možda bih se, po uzoru na popularni film, mogao zajaukati „Moje ime je Safet, i ja nisam terorista“, ali neću jer bi se to kosilo sa mojim stavom koga uporno ponavljam a po kome se muslimani trebaju prestati pravdati da islam nije terorizam nego svojim praktičnim primjerom pokazati istinsku ljepotu i vrijednosti islama. Dakle, ne pričati šta islam nije nego praktično pokazati šta islam zapravo jeste.

S hodžom na misu

Ne bih gospođi Predsjednici pričao ni to kako sam protjeran sa svog kućnog praga koji je potom spaljen do temelja i to od strane onih koji dijele isti nacionalni predznak kao i ona. Ne bih joj pričao ni o svačemu nečemu što sam od takvih kao dijete doživio i preživio. Nju to, izgleda, ne dotiče i takva besjeda na njenom dvoru vode ne pije.

Stvarno, šta bih joj pričao?

Znam. Pričao bih joj ono što živim i znam a čemu ona, sve su prilike, ne pridaje neki značaj. Pričao bih joj kako živim i radim u jednom malom gradiću koji se zove Prozor a on se nalazi na vrh Hercegovine i vjerovatno se mnogi čude kako ustvari nije u Bosni, a, eto, nije. Istini za volju, nije ni tamo ni vamo nego negdje na i. U tom gradiću je nedavno jedan svećenik iz Splita svratio u džamiju i pomolio se. Predsjednica bi, možda, rekla da je tražio teroriste. Ne bi me to začudilo. Ipak, fratar se samo pomolio i otišao svojim putem. U istom tom gradiću na dženazu dođu i katolici a, bogami, bude i Bošnjaka na sprovodima.

Nedaleko od tog gradića nalazi se nekoliko sela koja su teritorijalno označena kao džemat, ili, iz vizure katolika, župa. Ne znam kako bi ga opisala Predsjednica, ali hodža iz tog džemata svake nedjelje vozi nekoliko starijih katolika na misu. Zauzvrat mu fratar iz te župe uz ramazan dođe na iftar a nedavno mu je bio i na svečanom otvorenju džamije. Meni ova dvojica baš i ne mirišu na terorizam.

Ispričao bih, onda, gospođi Predsjednici jednu životnu priču, pri čemu bi me živo zanimalo kako bi je ona okarakterizirala. Naime, prije nekoliko godina je umrla jedna starija katolkinja (imena i prezimena namjerno ne navodim jer u ovom kontekstu nisu ni bitna). Nije imala nikog svoga a tih dana napadao je velik snijeg. Trebala se ukopati u selu u kome žive Bošnjaci. Ali, ko će je ukopati? Uradili su to Bošnjaci. Razgrnuli su snijeg, iskopali grob i organizovali sve što su mogli kako bi se sprovod mogao nesmetano obaviti. I obavljen je. Čudni neki teroristi, moglo bi se slobodno kazati.

Živcira i mene FV Liverpool, pa živim

S druge strane, u mjestu u kome je dotična katolkinja umrla, nalazi se staro muslimansko greblje. Toliko je zaklonjeno i nepristupačno da ni mnogi Bošnjaci uopšte ne znaju da i postoji. Ipak, zna jedan stariji katolik koji se o njemu brine, redovno ga čisti i održava. Imao sam priliku razgovarati s njim. Kaže da je tu tradiciju naslijedio od oca i da je namjerava prenijeti na svoje potomke.

Kad malo bolje prokontam, imao bih se ja svašta napričati otmjenoj i elegantnoj dami, da imam priliku ali nemam i nek' nemam. Vjerovatno bi to bilo samo uzaludno trošenje i riječi i vremena.

Možda bi je, onako šeretski, bilo umjesno zamoliti „Kolinda, odvadi malo!“!?

Možda bi...

Možda bi...

Opet, kad sve saberem i oduzmem, imam ja i pametnija posla. Gore spomenuti hodža mi je u bolnici i valja mi ga obići. Znam da će to uraditi i mnogi katolici. Posjetiće ga i fratar, nema sumnje.

E, to je meni bitno.

A ovi i ove što me živciraju? Proći će i njihovo.

Uostalom, živcira me i FC Liverpool, i to godinama, pa živim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.