Sretan 91. rođendan, teta Šeko

Na osamdeseti rođendan, izašla je njena knjiga (Ustupljeno Al Jazeeri)

Danas je bio rođendan majci drage prijateljice Arine. U dobar čas, Šerifa Šarac, moja teta Šeka, napuni devedeset jednu godinu. Ovaj put me je dočekala zeljanicom, koju je sama napravila, i kolačem, kojeg je također napravila, a u sobe u njenoj kući, na sarajevskom Džidžikovcu, ukrašavala je vazna svježeg cvijeća, za nju, najljepši poklon.

Dobro, štap joj pomaže da se kreće, ponekad se posluži i hodalicom, ali je sve ostalo kod nje isto čini mi se otkako je poznajem, od  gotovo netaknute ljepote lica, pa do osmijeha, i, posebno priče… da, priče, kojom omađija gosta, pa i onaj koji misli ostati pet minuta zadrži se satima.

Dok sam čekala da nam napravi kafu, koju je donijela na tacni s obaveznim uštirkanim miljeom, kojeg je nedavno isheklala, vidjela mustru, pa htjela i nju probati, gledala sam po ko zna koji put slike, najviše je njih s motivima prirode, njeno djelo također.

„Vidim neki lijep prizor, napravim skicu, i, kada se vratim kući, prihvatim se kista“, jednom mi je objašnjavala tu svoju strast, ne pridajući joj posebnu pažnju. Kod nje je, i inače, sve nekako normalno.

Naravno, stara singerica je uvijek u pogonu. Neki materijal, s cvjetićima, stoji na njoj.

Talentovana šnajderica

„To ću sebi bluzu sašiti, a, vidjet ću, možda se ipak odlučim za haljinu“, kaže. Prisjećam se njene prošle posjete kćerkinoj porodici u Kanadi. Došla sam joj uoči puta, a na singerici tri različita materijala.

Od jednog će napraviti kostim, od drugog haljinu za po kući, od trećeg suknju. Tada sam i saznala da je, kao učenica nekadašnje škole u kojoj su djevojčice obučavane raznim vještinama, a koja se nalazila u ulici što vodi prema Žičari, ona bila najtalentovanija šnajderica. Prvi zadatak im je bio da sašiju kecelje, i, kada je  nastavnica vidjela kako je to uradila, ne samo da joj je dala najbolju ocjenu, nego je odmah naručila da i njoj napravi istu takvu.

Suprug tete Šeke je bio univerzitetski profesor, tihi profesor istorije Nedim Šarac, i malo je ljudi znalo da su njegova savršena odijela šivana upravo tom singericom, jednako kao što je teta Šeka plela sve one krasne Arinine džempere, ponča, mantile, šalove.

U poznim godinama naučila engleski

Kako ne primijetiti u tom stanu i rječnike stranih riječi, engleskog i španjolskog. Uvijek se osmjehnem kada se sjetim njenog  telefonskog poziva od prije oko tri godine. Pitala me je za neku geografsku odrednicu, objašnjavajući da se upisala na novi kurs engleskog, pa želi napisati zadaću.

To što bi mogla biti, najmanje baka, ostalima u razredu tetu Šeku nije uopće brinulo. Uostalom, glavno je da je ona, u poznim godinama toliko naučila engleski da se usudila napisati na tom jeziku rad, poslati ga na konkurs Britanske ambasade, i dobiti jednu od nagrada!!! O čemu ja to govorim najbolje zna ekipa koja je, na čelu s Jasmilom Žbanić, u njenoj kući snimala dio filma Na putu. Jer, Šekin duh doista je uvijek mlađi od svake osobe s kojom je u društvu, a njen glas, kada počne pjesma, svi zapamte.

Sjećam se, prošle godine, kada je njena kćerka priredila za majku iznenađenje, proslavu Šekinog 90-tog rođendana, jedino je harmonikaš, iz velike porodice Instituta za sevdah, znao toliko pjesama kao slavljenica.

Kada se o ovome govori, uvijek pomislim na jednu priču iz njenog djevojaštva.

Pjesme su se na Radio Sarajevu, koji je bio u  ulici Danijela Ozme izvodile uživo, i bilo je termina u kojima je mogao pjevati ko god je htio. Šeka je željela stati za mikrofon, ali je znala da to njenoj majci, iz sarajevske Sumbul česme, nikako ne bi bilo po volji. Ipak je skupila snagu, i ušla u studio, otpjevala sevdalinku, i, preko mahala, požurila kući.

Kroz smijeh mi je pričala: kada je kročila u avliju, majka je dočeka: “Eh, da si stigla samo malo ranije, čula bi kako neka otpjeva isto kao da si ti!“

Kaže, priznala je majci poslije puno godina svoj nestašluk.

Ali, kad god posjetim tetu Šeku, najviše me zanima njena pisaća mašina, u kojoj je uvijek uvučen papir. Primaknem se, a teta Šeka dovikuje iz kuhinje: “To sam sinoć počela, odjednom mi nešto dođe…“

Knjiga na osamdeseti rođendan

Na osamdeseti joj rođendan, izašla je njena knjiga.

„Huda sreća i druge priče“, tako se zove ta zbirka, za mene, najljepših, najautentičnijih kazivanja o starome Sarajevu, nastalih u posljednje vrijeme.

Sve je počelo tako što je Šerifa slala svoje priče kćerki, a ona ih je, opet, davala na čitanje prijateljicama, i sve su bile oduševljene.

I, napravljen je tajni plan, o kojem su mnogi znali, osim Šeke.

Arina je, uz pomoć svojih drugarica, i oca, obavila sve što treba da izađe jedna knjiga, i prije 11 godina, uručili su je Šeki, kao rođendanski poklon.

Ilustrovao ju je dugogodišnji karikaturista i ilustrator Oslobođenja Božo Stefanović, a na njenim koricama stoji da je autorica rođena u Sarajevu 25.marta 1927., „da se pisanjem počela baviti da prikrati vrijeme, otjera tugu i u priči pokuša sačuvati starinsku bosansku riječ za svoje unuke.“

Šekin jezik sadrži izraze koji se više ne koriste, ili se koriste rijetko, ona govori o događajima, pojavama, predmetima, o životu, kojeg  više nema, ili ga ima tek u tragovima, pa je već i samo zbog toga njena knjiga dragocjena, a to je smatrala i Mubera Rizvić, koja je, pročitavši Hudu sreću… napravila rječnik u njoj datih manje poznatih riječi i poklonila ga autorici.

U priči po kojoj je nazvana knjiga, štampana, inače, u hiljadu primjeraka, i besplatno podijeljena,  ,Šerifa Šarac piše: “U staro doba u Sarajevu je bilo mnogo raznovrsnih zanatlija, a među njima dosta kazandžija koje su pravile: kazane, haranije, kotlove, tendžere, bakrače, ćase, sahane, lenđere, dimirlije, pervazlije, duboke tepsije, leđene, đugume, ibrike, džezve, table, rukatke…“

Lahkoća njenog pripovjedanja, umješnost da kroz dijaloge predoči  atmosferu, pa vam se učini kao da ste i sami, u nekom od tih mahalskih kućeraka, u kojima su se odigravale prave velike drame, ljubavi, patnje, slutnje, sumnje, razdori, ne susreće se često.

Čita se u dahu

I ovako piše: “Pričalo se da je u neki vakat u Sarajevu živio hamal Mujo Hljevnjak, koji bijaše zapamćen po poštenju i velikoj snazi. Znao je, kažu, pod dva pazuha uzeti po vreću mliva i iznijeti bilo gdje. Bio je krupan crnomanjast momak, sa „karakrzli“ obrvama i kao zift crnom kosom. Hramao je na lijevu nogu, pa mu čaršijski jaramazi privališe nadimak Top-Hamal.“

Šerifine priče se čitaju u dahu i zato jer su svi njeni junaci stvarni, kao i ono što im se događalo:

„Ili sam ih ja znala, ili sam slušala o njima“, objasnila mi  je Šeka, čija knjiga je otišla na sve kontinente, više puta je preštampavana, priče se kopiraju, dijele putem društvenih mreža.

Evo, kako počinje jedna od njih: “Ljetno je doba i pritisla alidžunska vrelina da kamen puca. Pripekao zvizdan iako će skoro ikindija. Nigdje žive duše na sokaku. Iznio ekmeščija Meho tronožac ispred svoje ekmeščinice u hladovinu, pa dašće. Ne zna je li mu gore vani ili unutra. Uzeo kutiju sa duhanom, savio cigaru i razmišlja.“

No, ono što je možda najveći magnet svih tih priča, jeste sigurno i to što u njima dobri, plemeniti, pošteni, radini, pravedni uvijek na kraju bivaju, pobjednici.

Teta Šeka kaže da ona nije ništa namještala: “To je sve baš tako bilo, i ja vjerujem da u životu uvijek tako i bude, dobro mora nadvladati zlo, samo treba to dočekati. Pa, i kada se desi da se zlo nekad uzvisi, sine, to je samo nakratko.“

U vremenu u kojem se dešava upravo suprotno ne čudi ni podatak danas objavljen da su stanovnici BiH za godinu dana potrošili milion kutija antidepresiva.

Draga moja teta Šeka, čija kuća blista od čistoće, a najčešće, ona sama zasuče rukave, i čija je kuća puna njenog zvonkog smijeha, sigurno nije kupila nijednu od tih kutija.

Zato, sretan ti rođendan prijateljice!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera